O, ljubljena moja Majko! Nakon toliko milosti, moram pjevati sa Psalmistom: “Gospodin je dobar, njegovo je milosrđe vječno.” (Ps 117,1) Čini mi se da kada bi svi stvorovi imali iste milosti kao ja, nitko se ne bi bojao dragoga Boga, već bi ga svi ljubili preko svake mjere , i da iz ljubavi, a ne od straha, nijedna duša ne bi pristala da ga ražalosti…
Shvaćam, međutim, da sve duše ne mogu biti jednake; treba da ih ima svakojakih , da posebice proslave svaku savršenost Božju. Meni je dao svoje neizmjerno milosrđe, i kroza nj ja promatram i klanjam se ostalim savršenstvima Božjim! Tada mi se čini da sva ona odsijevaju ljubavlju, pa i sama pravednost (možda čak više nego bilo koja druga savršenost) čini se da je obavijena ljubavlju.
Kako je slatka radost misliti da je dragi Bog pravedan, tj. da uzima u obzir naše slabosti, da savršeno poznaje krhkost naše naravi. Čega bih se dakle bojala? Ah, Bog, koji je beskrajno pravedan, koji se udostojao tako dobrostivo oprostiti sve pogreške rasipnog sina, zar ne bi morao biti pravedan i prema meni koja sam uvijek s njim? (Usp. Lk 15,31)
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica