O nedostojnosti onih koji prolaze rijekom ispod mosta i kako je duša koja prolazi ispod mosta nazvana od Boga stablom smrti koje ima svoje korijenje poglavito u četiri mane.
Kad je ona duša svojom riječju ponešto raširila svoje srce u milosrđu Božjem, ponizno je čekala da će joj biti održano obećanje. Bog je, prihvativši riječ, govorio:
Draga kćerkice, ti si govorila preda mnom o mojem milosrđu jer sam ti ja dao da ga okusiš i da ga vidiš u riječima koje sam ti rekao: »To su oni za koje tražim da za njih molite. « Ali znaj da je moje milosrđe neusporedivo veće od onoga što ti vidiš; jer je tvoje gledanje nesavršeno i konačno, a moje je milorde savršeno i neizmjerno; i tako se ne može postavljati usporedba osim kao između konačnih i beskonačnih stvari.
Htio sam da ti okusiš ovo milosrđe, a također i dostojanstvo čovjeka (koje sam ti gore pokazao) zato da bolje upoznaš krutost i nedostojnost nepravednih ljudi koji se drže puta ispod mosta. Otvori razumsko oko i pogledaj one koji se svojevoljno guše: gledaj u kakvu su nedostojnost pali po svojim grijesima.
Prije svega oni su oboljeli, a to se događa kada začnu smrtni grijeh u svojoj pameti, zatim ga porode i tako izgube život milosti. Pa kao što mrtav čovjek ne može upotrijebiti bio koje osjetilo, niti se sam pomiče, nego kad ga drugi podignu, tako i oni koji su ugušeni u rijeci neuredne ljubavi svijeta, mrtvi su za milost. I tako su mrtvi da njihovo pamćenje ne drži više uspomenu na moje milosrđe, razumsko oko ne vidi niti raspoznaje moje istine, jer je osjećaj mrtav. Njihov je razum postavljao preda se jedino sama sebe sa svojom ljubavlju prema sjetilnosti. I volja je grešnikova mrtva prema mojoj volji, jer ljubi samo mrtve stvari. Kad su mrtve tri moći, tada su sva djela, izvanjska i unutarnja, mrtva s obzirom na milost, niti se više može braniti od svojih neprijatelja, niti se pomoći sam, osim da ga ja pomognem.
Istina je da ovaj mrtvac u kojem je ostala slobodna volja, svaki put kad traži moju pomoć, može je imati dok živi u smrtnom tijelu; ali sam po sebi ne može ništa. On je postao sam sebi nepodnosiv, hoteći da vlada svijetom, njime vlada ono što ne postoji, to jest grijeh. Grijeh je tek jedno ništa, a grešnici su robovi grijeha.
Ja sam ih učinio stablima ljubavi posredstvom života milosti koju su imali na svetom Krštenju; a oni su postali stabla smrti, jer su zaista mrtvi, kako sam ti rekao. Znadeš li gdje je korijen ovoga stabla? U visosti oholosti koja se hrani sjetilnom ljubavlju prema samima sebi; njezina srž je neustrpijivost; njezin porod je pomanjkanje razlučivanja. To su glavne četiri mane koje ubijaju dušu onoga za koga ti rekoh daje stablo smrti, jer su mu oduzele život milosti.
Unutar toga stabla hrani se crv savjesti, što ga čovjek veoma malo osjeća jer je, dok živi u smrtnom grijehu, zaslijepljen od samoljublja. Plodovi ovoga stabla jesu smrtonosni, jer vuku sokove iz korijena oholosti; siromašna je duša puna nezahvalnosti, od čega joj dolazi svako zlo; kad bi ona bila zahvalna na primljenim dobročinstvima, poznavala bi mene; a poznavajući mene poznavala bi samu sebe, i tako bi bila u mojoj ljubavi. Ali ona, slijepa, ide vučena dolje po rijeci i vidi samo vodu koja protječe.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 31