Ovo drugo pokaranje grešnika, predraga kčerce, proizlazi iz činjenice što je grešnik došao na zadnji čas, kada više ne može imati lijeka, jer je stigao na posljednji čas smrti, gdje je onaj crv savjesti, koji je,kako rekoh, zaslijepljen vlastitom ljubavlju prema sebi. Sada, na času smrti, ovaj crv počinje glodati, i stoga s gorčinom grize samoga sebe videći da je svojom krivnjom doveden u toliko zlo. Kad bi duša imala svjetlo raspoznavanja i kajanja za svoje grijehe ne zbog paklenih muka koje slijede, nego jer je uvrijedila mene koji sam vrhovna i vječna dobrota, još bi našla milosrđe. Ali ako čas smrti prođe bez svjetla, samo sa crvom savjesti, bez pouzdanja u Krv, ili žaleć se na svoje muke više zbog svoje štete negoli zbog moje uvrede, dolazi do vječne osude.
Tada ga kruto prihvaća moja pravda, kako zbog nepravde tako zbog krivog suda. I to ne samo zbog općenite nepravde i krivog suda što ih je imao općenito u svijetu u svim svojim djelima, nego ponajviše zbog posebne nepravde i suda što ih je imao na kraju, to jest što je pretpostavio svoju bijedu kao da je veća od mojega milosrđa. Ovo je grešnik komu nije oprošteno ni ovdje ni ondje, jer time on neće da ima, nego prezire moje milosrđe. Ovaj grijeh mi teže pada od svih drugih grijeha što ih je počinio. Zato mi se Judino zdvajanje nije svidjelo, te je mojemu Sinu bilo teže od izdajstva što ga je počinio. Tako su oni pokarani zbog krivog suda koji se sastoji u tom što pretpostavljaju da je njihov grijeh veći od mojega milosrđa, pa su stoga kažnjeni skupa sa đavlima i vječno su s njima mučeni.
Također su pokarani zbog nepravde. Onda čine nepravdu, jer ne vraćaju meni ono što je moje, niti sebi ono što je njihovo. Meni moraju vratiti ljubav i gorčinu sa skrušenjem srca i prikazati mi to za uvredu koju su mi nanijeli. Dok oni čine protivno, dajući sebi ljubav žaljenja samih sebe i žaljenja zbog kazne koju očekuju za svoje grijehe. Tako vidiš da čine nepravdu, i stoga su kažnjeni za jedno i za drugo, jer su prezreli moje milosrđe. S pravom ih prepuštam skupa s njihovom okrutnom sluškinjom, a to je sjetilnost, i krutim tiraninom, a to je đavao, komu su postali robovi posredstvom te sluškinje, sjetilnosti, da budu skupa kažnjeni i mučeni, kao što su me skupa vrijeđali. Mučeni, velim, od đavola, mojih slugu, što ih je moja pravda postavila da zadaju muke onima koji su činili zlo.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 37