Ali kako će ono zasvjedočiti svoju ljubav, kad se ljubav dokazuje djelima? Eto, malo će dijete bacati cvijeće, napunit će njegovim mirisima kraljevsko prijestolje, pjevat će svojim srebrnastim glasom pjesmu ljubavi.
Da, Ljubimče moj, evo, tako će se istrošiti moj život… Ja nemam drugoga sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim ni jednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi… Hoću da trpim iz ljubavi i dapače da se radujem u ljubavi; zato ću bacati cvijeće pred tvojim prijestoljem, neću proći ni kraj jednoga cvijeta a da mu ne skinem latice za tebe… Zatim ću, bacajući cvijeće, pjevati (a može li se plakati vršeći tako radosno djelo?), pjevat ću, pa i onda kad budem morala brati cvijeće usred trnja, i moja će pjesma biti toliko skladnija koliko trnje bude veće i oštrije.
Isuse, što će ti moje cvijeće i moje pjesme?… Ah, znam to dobro: ta mirisava kiša, te krhke i bezvrijedne latice, te pjesme ljubavi najmanjega od svih srdaca veselit će te, da, te sitnice pružat će ti veselje, izmamit će smiješak slavnoj Crkvi; ona će pokupiti moje latice što sam ih iz ljubavi pootkidala, stavit će ih na tvoje božanske ruke, o Isuse, i tako će ta Crkva nebeska, hoteći se igrati sa svojim malim djetetom, također bacati to cvijeće pošto ono od tvoga božanskoga dodira primi neizmjernu vrijednost, bacat će ga na trpeću Crkvu da u njoj ugasi plamen, bacat će ih na vojujuću Crkvu da joj donese pobjedu!…
O moj Isuse! Ja te ljubim, ljubim svoju majku Crkvu, sjećam se da »njoj najmanji pokret čiste ljubavi više koristi nego sva druga djela zajedno« (Sv. Ivan od Križa, Duhovna pjesma). Ali je li zaista u mom srcu čista ljubav?… Nisu li moje neizmjerne želje samo san i ludost?… Ah, ako je tako, Isuse, rasvijetli me: ti znaš da ja tražim istinu… Ako su moje želje nepromišljene, rasprši ih, jer su te želje za mene najveće mučeništvo… Međutim, ja osjećam, Isuse, pošto sam težila prema najuzvišenijim predjelima ljubavi, ako bude trebalo da ih jednoga dana ne postignem, ja sam onda ipak osjetila više slatkoće u svom mučeništvu, u svojoj ludosti, nego što ću ih kušati usred radosti u vječnoj domovini, osim ako mi kojim čudom ti oduzmeš sjećanje na moje zemaljske nade. Dopusti mi zato da srčem slatke gorčine svoga mučeništva…
Isuse, Isuse! Ako je želja da te ljubim tako slatka, kakva je tek slatkoća posjedovati, uživati ljubav?…
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica