Rekoh ti kao gore da znas način na koji drugi kušaju pakao; a o njima sam ti govorio kako se varaju i kako dobivaju zalog za pakao.
Ovo se događa, jer imaju razumsko oko zaslijepljeno nevjerom koja proizlazi iz samoljublja. Kao što se svaka istina dobiva svjetlom vjere, tako se laž i zabluda stjeću nevjerom. Govorim o nevjeri onih koji su primili krštenje kod kojega je u razumsko oko postavljena zjenica vjere. Kad dođe vrijeme razlučivanja, ako se vježbaju u kreposti, sačuvaju svjetlo vjere i rađaju žive kreposti i pružaju plod bližnjemu. Kao što žena rađa živo dijete te ga živoga daje svome mužu, tako oni pružaju žive kreposti meni, koji sam muž duši.
Smrtnim se grijehom ne gubi vjera primljena na svetom krštenju. Dolazi vrijeme razlučivanja da se vježba svjetlo vjere i da se u milosti rađaju žive kreposti; oni ih, naprotiv, rađaju mrtve. Kreposti su mrtve, kao što su mrtva sva njihova djela, jer su učinjena u smrtnome grijehu dok su lišena svjetla vjere. Još imaju formu svetog krstenja, ali ne svjetlost krštenja, jer su nje lišeni zbog oblaka grijeha što su ga počinili iz vlastitog sebeljublja koje je pokrilo zjenicu oka kojim su gledali.
Onima koji imaju vjeru bez djela rečeno je da im je vjera mrtva.
Kao što mrtvac ne vidi, tako ni razumsko oko, kad mu je zjenica zastrta na način kako ti rekoh, ne spoznaje svoju ništavnost, niti poznaje moju dobrotu u sebi, od koje je primio bitak i sve s bitkom povezane milosti. Ne poznavajući mene niti sebe ne mrzi svoju sjetilnost, pače je ljubi, tražeći da zadovolji njezine požude; tako rađa mrtvu djecu, to jest mnoge smrtne grijehe. Mene ne ljubi; ne ljubeći mene ne ljubi ni ono što ja ljubim, to jest bližnjega, niti mu je milo da vrši ono što se meni sviđa, to jest istinske i stvarne kreposti, jer vi meni ne možete pružiti nikakve koristi. »Ja sam onaj koji jesam«. Nijedna stvar nije učinjena bez mene, osim grijeha. A grijeh nije ništa, nego oduzima duši mene, koji sam vrhovno dobro, lišavajući je milosti. No sviđaju mi se kreposti radi vaše koristi, da bih vas imao za što nagraditi sa sobom koji sam vječni život.
Tako vidiš da je njihova vjera mrtva, jer je bez djela, a djela koja imaju ne vrijede za vječni život, jer nemaju života milosti. Ipak se ne smije propustiti da se radi dobro, bilo da smo u milosti ili bez nje, jer je svako dobro nagrađeno i svaki grijeh kažnjen. Dobro koje se čini u milosti, bez smrtnoga grijeha, vrijedi za vječni život; a ono koje se čini u smrtnom grijehu ne vrijedi za vječni život, a ipak je nagrađeno na razne načine, kako sam ti rekao gore. Katkada ovima dajem vremena; ili ih stavijam u srce mojim slugama da mi se neprestano za njih mole da se riješe grijeha i svojh bijeda. Drugi put nemaju dar daljnjeg vremena koje je dodato njihovom životu, niti primaju plod molitava, nego su nagrađeni u vremenitim stvarima: tada im se događa kao životinji koja se tovi da bude povedena na klaonicu.
Takvi su se na sve načine opirali protiv moje dobrote, a ipak katkada čine koje dobro, premda ne u stanju milosti, nego u grešnom stanju. U dobrom djelovanju nisu se htjeli okoristiti vremenom da se obrate, niti su se htjeli okoristiti molitvama mojih slugu, niti drugim raznim načinima kojima sam ih zvao; zato ih odbacujem zbog njihovih manjkavosti. Ali moja dobrota hoće da ipak nagradi ono dobro djelo, to jest ono malo što su služili, pa ih onda nagrađuje u vremenitim stvarima, pa se njima debljaju, ali se ne popravijaju te dospijevaju u vječnu muku.
Vidi, dakle, kako se varaju! Tko ihje prevario? Sami su se prevarili, jer su odbacili svjetlo žive vjere te hodaju kao slijepi, pipajući i lijepeći se za ono čega se dotiču. Pa kako vide samo slijepim okom i kako su postavili osjećaj u prolazne stvari, ostaju prevareni te postupaju kao ludi, koji gledaju zlato škorpiona, a ne gledaju na njegov otrov. Znaj, dakle, da su uzeli, dobili, posjedovali stvari svijeta, sva svoja dobra i užitke bez mene, neurednim sebeljubljem. Oni pravo predstavljaju lik škorpiona, kojega sam ti spomenuo na početku, nakon one slike stabla, kad sam ti rekao da sprijeda nose zlato, a otraga otrov. Nije otrov bez zlata, niti zlato bez otrova, nego se najprije vidi zlato da se nitko nebo branio od otrova osim onoga koji je rasvijetjen svjetlom vjere.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 46