Rekla sam da sam već od svoga djetinistva dobila sigurnost da ću jednoga dana otići daleko iz ove tmurne i mračne zemlje; to sam ne samo vjerovala po tome što sam čula od ljudi mudrijih od mene, nego sam i u dubini svoga srca osjećala čežnju za ljepšim krajem. Isto tako kao što je duh Kristofora Kolumba naslutio da postoji nov svijet, tada kad nitko nije o tom sanjao, tako sam i ja osjećala da će mi jednoga dana druga zemlja biti stalnim boravištem. Ali najednom magle koje me okružuju postaju gušće, prodiru u moju dušu i tako je obavijaju da mi više nije moguće da u njoj nađem tako slatku sliku svoje Domovine. Sve je iščezlo!
Kad hoću da svoje srce, izmoreno tminama koje ga okružuju, odmorim uspomenama na svijetlu zemlju prema kojoj težim, moja se muka podvostručuje: čini mi se da mi tmine, uzimajući glas grešnika, govore rugajući mi se: »Ti sanjaš o svjetlu, o domovini punoj najslađih mirisa, ti sanjaš o vječnom posjedovanju Stvoritelja svih tih divota, ti vjeruješ da češ jednoga dana izići iz ovih magla koje te okružuju! Samo naprijed! Veseli se smrti koja će ti dati ne ono čemu se nadaš, nego još dublju noć, noć ništavila.«
Predraga Majko, slika koju sam vam htjela dati o tminama koje zamračuju moju dušu tako je nesavršena kao skica u usporedbi s modelom. Ali neću dulje o tom pripovijedati, bojala bih se da hulim… bojim se, pače, da sam previše o tom rekla.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica