Ropski strah nije dovoljan da dade život vječni: ali vježbajući se u ovom strahu dolazi se do ljubavi prema krjeposti.
A sada ti kažem da ima nekih koji osjećaju da ih potiču svjetovne poteškoće što ih ja dajem zato da duša upozna ne samo da se njezina svrha ne sastoji u ovom životu, nego da su svjetovne stvari nesavršene i prolazne, te da tako zaželi mene koji sam prava njezina svrha, prihvačajući stvari pod ovim vidom. Tada, posredstvom te muke koju osjećaju i posredstvom muke koju osjećaju od grijeha, počinju maglu grijeha rastjerivati. Ovim ropskim strahom počinju izlaziti iz rijeke, bljujući otrov koji im je bio uštrcan od škorpiona pod likom zlata i koji su oni prihvatili bez razlučivanja. Ali čim to upoznaju, počinju se skidati i okretati se prema obali da se prihvate mosta.
Ali nije dosta hodati s ropskim strahom, jer pomesti kuću od smrtnoga grijeha a ne ispuniti je krjepostima, koje se temelje na ljubavi a ne na strahu, nije dovoljno da se dade život vječni. Čovjek mora na prvu veliku stepenicu mosta postaviti obje noge, to jest osjećaj i želju, što su noge koje nose dušu k ljubavi prema mojoj Istini, od koje sam vam učinio most da se spasite.
Ovo je prva velika stepenica, o kojoj ti rekoh da se treba na nju popeti kad sam ti tumačio kako je moj Sin od svoga tijela učinio stepenicu. No istina je da je ovaj način, da se od grijeha uzdiže strahom od kazne, općenito običajan slugama svijeta. Kako poteškoće svijeta čine da oni koji put dođu do toga da su sami sebi dosadni, zato počinju osjećati neugodnosti. Ako se vježbaju u tom strahu sa svjetlom vjere, prijeći će onda na ljubav prema krjepostima.
Ima, naprotiv,drugih koji hodaju tako mlitavo da se mnogo puta vraćaju u rijeku jer, kad dođu do obale i kad nadođu protivni vjetrovi bivaju udarani valovima uzburkanoga mora ovoga mračnog života. Ako nadođe vjetar sreće, mlitavac okreće glavu natrag prema užitcima neurednim naslađivanjem, jer po nemarnosti nije stupio na prvu stepenicu. A ako nadođe vjetar suprotivština, okreće se natrag zbog pomanjkanja ustrplijivosti, jer ne mrzi svoga grijeha zbog toga što grijeh mene vrijeđa, nego zbog straha od vlastite muke koju vidi da slijedi, a s tim ga je strahom uzdiglo bljuvanje. Svako vršenje kreposti zahtijeva ustrajnost bez koje se ne uspijeva da želja postigne svrhu zbog koje se je u početku obratio; i tako nikad ne postizava cilja. Potrebna je dakle ustrajnost da se ta želja ispuni. Rekoh ti da se oni, prema različitim pokretima koji nadođu, okreću natrag: ili prema samima sebi, navaljujući svojom sjetilnošću protiv duha; ili prema stvorenjima, obračajući se k njima neurednom ljubavlju izvan mene; ili neustrpijivi zbog nepravda što ih primaju od njih ili od zloduha u mnogim i različitim borbama. Koji put đavao pokušava da osobu zbuni govoreći: – Ovo dobro, koje si započeo, ne vrijedi ti ništa zbog tvojih grijeha i manjkavosti. A ovo joj čini zato da bi je vratio natrag, te da propusti i ono malo krjeposnog vježbanja što ga je poduzela. Drugi put je napastuje užitkom, to jest nekom prekomjernom nadom u moje milosrđe, govoreći joj: – čemu hoćeš da se mučiš? Uživaj ovaj život, a na času smrti, dolazeći k sebi, primit češ milosrđe. Na taj načinin đavao čini da izgube sveti strah kojim su započeli svoje obračenje.
Zbog svih ovih motiva, i mnogih drugih, okreću glavu natrag te nisu ustrajni ni postojani. Sve se to događa jer korijen sebeljublja nije u njima nimalo iščupan; zbog toga nisu ustrajni, nego s velikom preuzetnošću prihvaćaju milosrđe skupa s lakom i prekomjernom nadom. Kako su preuzetni, pouzdaju se u milosrđe koje je neprestano povrijeđeno.
Jer nisam dao, niti dajem, milosrđe zato da me njime vrijeđaju, nego zato da se brane od đavolske zloće i od neuredne smetenosti duha. A oni čine sve obratno: snagom me milosrđa vrijeđaju. A to se događa jer nisu ustrajali u vježbanju kod prvog obraćenja koje su doživjeli kad su ustali iz grijeha zbog straha pred kaznom, osjetivši da ih bode trnje mnogih suprotivština i bijede smrtnoga grijeha. Ne postižući drugih promjena nisu stigli do ljubavi prema krjeposti; pa dosijedno nemaju ustrajnosti.
Duša ne može a da se ne mijenja na neki način; ako ne ide naprijed, vraća se natrag. Tako se takvi nužno vraćaju natrag, jer ne idu naprijed u kreposti da bi, udaljujući se od nesavršenog straha pred kaznom, stigli k ljubavi.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 49