Kad je duša ponovno ušla u samu sebe, prošavši kroz vrata nauka Krista raspetoga, s pravom ljubavlju prema kreposti i mržnjom na opačinu i savršenom ustrajnošću, i kad je stigla u kuću spoznanja sebe, tu ostaje zatvorena u bdijenjima i u neprekidnoj molitvi, odvojena od svakog saobraćaja sa svijetom.
Zašto se zatvara? Iz straha što ga osjeća u spoznaji svoje nesavršenosti i iz želje da stigne do čiste i velikodušne ljubavi. I budući da vidi i spoznaje da tamo ne može stići na drugi način, čeka sa živom vjerom na moj dolazak koji će joj dati porast milosti.
Po čemu se poznaje ta živa vjera? Po ustrajnosti u kreposti; jer ona ne okreće glavu natrag ni zbog kojeg motiva, niti se diže od svete molitve osim iz poslušnosti i iz ljubavi. Inače ne smije nikad odustati od molitve, često puta u vrijeme određeno za molitvu dolazi zloduh s mnogim borbama i dosadivanjima, više nego kad se duša nalazi izvan molitve. To čini zato da bi joj dosadila sveta molitva, te joj često govori: — Ova ti molitva ne vrijedi, jer ti ne smiješ misliti na drugo osim na ono što izgovaraš. To zloduh čini zato da joj dosadi i da joj smete duh, da bi napustila vježbu molitve. Ali molitva je oružje kojim se duša brani od protivnika, prihvativši je rukom ljubavi i mišicom slobodne volje, te se njome brani u svjetlu svete vjere.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 65