Često puta u vrijeme određeno za molitvu dolazi zloduh s mnogim borbama i dosadivanjima
Kad je duša ponovno ušla u samu sebe, prošavši kroz vrata nauka Krista raspetoga, s pravom ljubavlju prema kreposti i mržnjom na opačinu i savršenom ustrajnošću, i kad je stigla u kuću spoznanja sebe, tu ostaje zatvorena u bdijenjima i u neprekidnoj molitvi, odvojena od svakog saobraćaja sa svijetom.
Zašto se zatvara? Iz straha što ga osjeća u spoznaji svoje nesavršenosti i iz želje da stigne do čiste i velikodušne ljubavi. I budući da vidi i spoznaje da tamo ne može stići na drugi način, čeka sa živom vjerom na moj dolazak koji će joj dati porast milosti.
Po čemu se poznaje ta živa vjera? Po ustrajnosti u kreposti; jer ona ne okreće glavu natrag ni zbog kojeg motiva, niti se diže od svete molitve osim iz poslušnosti i iz ljubavi. Inače ne smije nikad odustati od molitve, često puta u vrijeme određeno za molitvu dolazi zloduh s mnogim borbama i dosadivanjima, više nego kad se duša nalazi izvan molitve. To čini zato da bi joj dosadila sveta molitva, te joj često govori: — Ova ti molitva ne vrijedi, jer ti ne smiješ misliti na drugo osim na ono što izgovaraš. To zloduh čini zato da joj dosadi i da joj smete duh, da bi napustila vježbu molitve. Ali molitva je oružje kojim se duša brani od protivnika, prihvativši je rukom ljubavi i mišicom slobodne volje, te se njome brani u svjetlu svete vjere.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 65
Znaš li po čemu se zapaža da još nije savršen onaj koji ljubi duhovnom ljubavlju?
Ova ljubav hoće da bude do kraja pravedna; onom istom ljubavlju kojom ljubite mene morate ljubiti i druge. Znaš li po čemu se zapaža da još nije savršen onaj koji ljubi duhovnom ljubavlju? Po tome ako osjeća muku kad mu se čini da ljubljena osoba ne odgovara na njegovu ljubav, jer mu se čini da nije onoliko ljubljen koliko smatra da on ljubi. Ili ako vidi da mu se uskraćuje saobraćaj, ili da se lišava utjehe koju je imao, ili ako vidi da je neki drugi više ljubljen od njega.
Po ovome i po mnogim drugim znakovima može se vidjeti da je ova ljubav prema meni i prema bližnjemu još nesavršena te da se iz ove posude pije izvan izvora, mada je njezina ljubav uzeta od mene. Ali kad je još nesavršena prema meni, pokazuje da je nesavršena i prema bližnjemu koga ljubi duhovnom ljubavlju. Sve to proizlazi iz činjenice da korijen duhovnog sebeljublja još nije dobro iščupan.
Stoga ja često dopuštam da duša izgubi ovu ljubav zato da upozna samu sebe i svoju nesavršenost. Povlačim se od nje također osjećajem zato da se zatvori u sobu spoznanja sebe, gdje će postići svaku savršenost. Zato joj se vraćam sa više svjetla i poznavanja moje istine, tako da smatra milošću što može ubiti svoju volju radi mene. I nikad neće prestati zalijevati lozu svoje duše, vaditi trnje ispraznih misli i postavljati stijene kreposti koje se temelje na Krvi Krista raspetoga, a nalaze se hodeći uzgor samim mostom, raspetim Kristom, mojim Jedinorođenim Sinom. I zaista sam ti već rekao da se na mostu nauke moje Istine nalaze stijene utemeljene na snazi njegove Krvi, jer su te kreposti dale vama život po snazi te Krvi.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 64
Dao sam vam sredstvo vašeg bližnjega, da ga ljubite bezuvjetno
Ja hoću da znaš da se svaka nesavršenost i svaka savršenost očituje i pribavlja u meni, kao što se također pribavlja i očituje po bližnjemu. To znaju dobro oni koji su jednostavna srca, koji često ljube stvorenja duhovnom ljubavlju. Koji je čisto i bez granice primio ljubav prema meni, naprosto pije ljubav prema bližnjemu. Kao što se posuda napunjena na izvoru, kad pijemo dignuvši je s izvora, ispražnjuje; dok naprotiv ostaje puna ako pijemo ostavljajući je na izvoru, tako i ljubav prema bližnjemu, bilo duhovna bilo vremenita, hoće da je pijemo stojeći u meni, bez ikakva obzira.
Ja tražim da me ljubite onom ljubavlju kojom ja ljubim vas. Vi ne možete meni uzvratiti koliko sam ja učinio vama, jer sam vas ja ljubio prije nego što sam bio ljubljen od vas. Svu ljubav koju vi imate prema meni vi dugujete po dužnosti, ne po milosti, jer je to vaša dužnost. Ja naprotiv ljubim vas po milosti, ne po dužnosti. Vi dakle meni ne možete vratiti ljubav koju ja od vas tražim, pa sam vam zato dao sredstvo vašeg bližnjega, da njemu učinite ono što ne možete učiniti meni, to jest da ga ljubite bezuvjetno, iz čiste milosti, ne očekujući korist. I ja smatram da je meni učinjeno ono što je učinjeno njemu.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 64
Ne dam se uvući tako u vrtlog rada, da Boga zaboravim
Ne dam se uvući tako u vrtlog rada, da Boga zaboravim. Sve slobodne trenutke želim provesti do nogu Učiteljevih, koji je skriven u Presvetom Oltarskom sakramentu. On me poučava od moje najranije mladosti.
Dnevnik Svete Faustine Kowalske 82
Siromaštvo duhom
Govorila sam: Isus neće da tražim natrag ono što mi pripada; to bi mi se moralo činiti lako i prirodno, jer ništa nije moje. Zemaljskih sam se dobara odrekla zavjetom siromaštva, nemam dakle prava da se tužim ako mi se oduzima stvar koja nije moja; moram se, naprotiv, radovati kad mi se dogodi da osjetim siromaštvo. Nekad mi se činilo da ni za što ne prianjam, ali otkako sam shvatila Isusove riječi, vidim da sam prigodice vrlo nesavršena. Tako, na primjer, u slikarskom poslu ništa nije moje, to dobro znam; ali ako, prilazeći poslu, nađem da su kistovi i boje u neredu, ako je nestalo koje ravnalo ili nožić, strpljivost me skoro napušta te moram objema rukama dobro zgrabiti svoju hrabrost da ne tražim ogorčeno stvari koje mi nedostaju. Katkada doduše moram tražiti stvari koje su mi neophodno potrebne, ali ako to učinim ponizno, ne ogrješujem se o zapovijed Isusovu; naprotiv, radim poput siromaha koji pružaju ruku da dobiju ono što im je potrebno; ako ih tko odbije, ne čude se, jer im nitko ništa ne duguje.
Ah, kakav mir preplavljuje moju dušu kad se uzdiže nad osjećaje naravi… Ne, nema radosti koja bi se mogla usporediti s onom koju uživa pravi siromah duhom. Ako ravnodušno moli što mu je potrebno, pa ako mu ne samo odbiju tu stvar nego mu još pokušaju oduzeti ono što ima, on slijedi savjet Isusov:
»Ostavi i svoju kabanicu onome tko se hoće parničiti s tobom za tvoju haljinu…« (Mt 5,40)
Ostaviti svoju kabanicu, to mi se čini kao da znači odreći se svojih posljednjih prava, znači smatrati se sluškinjom, ropkinjom drugih. Kad čovjek ostavi svoju kabanicu, lakše hoda, lakše trči, pa i Isus dodaje: »I tko god te prisili da ideš tisuću koraka, pođi i još dvije tisuće s njim.« (Mt 5,41) Zato nije dovoljno da dajem svakome tko me moli, nego treba da preteknem takve želje, treba da se pokažem vrlo zahvalnom, vrlo počašćenom što mogu učiniti uslugu, pa ako mi se uzme stvar kojom se služim, ne smijem pokazati da žalim za njom, nego se naprotiv moram pokazati sretnom što sam je se oslobodila. Ljubljena moja Majko, vrlo sam daleko od toga da živim ono što shvaćam, ali sama želja da to činim daje mi mir.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica