“Najveća djela su beznačajna u Mojim očima kad se ostvaruju svojevoljno”
Četvrtak navečer za vrijeme klanjanja, ugledah izbičevana i izmučena Gospodina koji mi govori: "Kćeri Moja, Ja želim, da o najmanjoj stvari ostaneš ovisna od ispovjednika. Tvoje najveće žrtve ne sviđaju Mi se kad ih prinosiš bez dopuštenja ispovjednikova, i obrnuto. Najmanja žrtva ima veliku vrijednost u Mojim očima kad se događa s dopuštenjem ispovjednika.
Najveća djela su beznačajna u Mojim očima kad se ostvaruju svojevoljno.
Ona često nisu u suglasju s Mojom voljom i zaslužuju prije kaznu nego nagradu. Tvoje najmanje djelo opet s ispovjednikovim dopuštenjem, drago je Mojim očima i Meni izuzetno dragocjeno. Učvrsti se u tom zauvijek. Stalno bdij, jer cijeli se pakao napreže protiv tebe zbog ovog Djela. Mnoge će se duše odvratiti od predvorja pakla i slavit će Moje milosrđe. Ali ništa se ne boj, jer Ja sam s tobom. Znaj, da iz sebe same ne možeš ništa.
Dn 639
Tko si ti Bezgrješna?
Tko si ti, Gospo? Tko si ti, Bezgrješna?
Nisam u stanju potpuno dokučiti što to znači biti stvorenje Božje. Moje snage nadilazi već i to da shvatim što hoće reći »posinak Božji«.
Ali, tko si ti, Bezgrješna? Ti nisi samo stvorenje, nisi samo pokćerka, nego si Majka Božja, i nisi samo pomajka nego prava Majka Božja.
Nije samo riječ o pretpostavci i vjerojatnosti, nego o sigurnosti, o posvemašnjoj sigurnosti, o dogmi vjere.
Ali, jesi li ti još Majka Božja? Naslov majke ne podliježe promjenama, Bog će te vječno zvati: »Majko moja« … Onaj koji je stvorio četvrtu Božju zapovijed, poštivat će te uvijek, vječno … Tko si ti, božanska?
Sam se utjelovljeni Bog htio zvati »Sinom Čovječjim«. Ali ljudi ga nisu shvatili. Kako malo ljudi ima i danas koji ga shvaćaju i kako ga nesavršeno shvaćaju!
Pomozi mi da te hvalim, Bezgrešna Djevice!
Klanjam ti se, naš nebeski Oče, jer si u njeno čisto krilo položio svoga jedinorođenoga Sina.
Klanjam ti se, Sine Božji, jer si se udostojao ući u njeno krilo i postati njezin pravi i stvarni sin.
Klanjam ti se, Duše Sveti, jer si se udostojao u njenom Bezgrješnom krilu oblikovati tijelo Sina Božjega.
Klanjam ti se, Presveto Trojstvo, Bože jedini u svetom Trojstvu, jer si na tako božanski način oplemenio Bezgrješnu.
I neću nikad prestati da ti se poniznije klanjam, božansko Trojstvo, svaki dan čim se probudim od sna, licem do zemlje, ponavljajući tri puta: »Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vijekova, Amen«.
Udijeli mi da te hvalim, presveta Djevice!
Pomozi mi da te hvalim po osobnom nastojanju i požrtvovnosti!
Pomozi mi da živim, radim i trpim, da se istrošim i umrem za tebe, samo za tebe!
Pomozi mi da tebi privedem cijeli svijet.
Pomozi mi da uvijek pridonosim većem slavljenju tebe, najvećem slavljenju tebe!
Pomozi mi da te slavim takvom slavom kakvu ti nikada do sada nitko nije iskazao!
Pomozi drugima da me po žaru nadmaše u slavljenju tebe, a meni da nadvisim njih, te tako u jednom plemenitom natjecanju tvoja slava raste sve dublje, sve brže, sve intenzivnije, kao što želi Onaj koji te je tako divno uzdigao iznad svih bića.
Bog je u tebi bio više proslavljen nego u svim svecima.
Bog je po tebi stvorio svijet. Bog je po tebi pozvao i mene u postojanje. Po čemu sam zaslužio ovu sreću?
Pomozi mi da te hvalim, presveta Djevice!
Sveti Maksimilijan Kolbe
Nedostojna Pričest
"Nedostojne svete pričesti" nisu rijetkost. Koliko ih je koji drsko pristupaju Svetom stolu, s grijesima koje su sakrili ili zatajili u ispovijedi! Koliko ih je koji ne žale što su sagriješili, kako Bog traži od njih i zadržavaju potajnu volju da opet upadnu u grijeh i ne čine sve što je potrebno da se poprave! Koliki ne izbjegavaju grešne prigode, iako mogu, ili idući čak na pričest zadržavaju mržnju u svom srcu! Ako ste ikad u ovakvom stanju došli na svetu pričest, učinili ste svetogrđe." Strašan grijeh, o kome ćemo sad razmišljati.
1. Tko se nedostojno pričešćuje izdajnik je i varalica
"Slagavši najprije Duhu Svetom na ispovijedi sakrivši ili zatajivši koji grijeh, taj nesretnik usuđuje se doci među vjernike, koji se spremaju da prime ovaj kruh, pretvarajući se da ga i on poštuje! Ne, ne, ništa ga ne zaustavlja; on ide naprijed da dovrši svoju osudu.
Uzalud dobri Spasitelj, videći ga da dolazi dovikuje mu iz svetohraništa, kao izdajničkom Judi: "Prijatelju, zašto si došao? Što, prijatelju, ti ćeš izdati svoga Boga i svoga Spasitelja znakom mira?
Stani, stani, sine; iz milosrđa poštedi me." Ali ne, ne, ni grižnja savjesti, ni ljubezno prigovaranje njegova Boga ne mogu zaustaviti njegovih zločinačkih koraka. Ako pođe naprijed, on će izbosti svoga Boga i svoga Spasitelja! Oh, nebesa, kakve li strahote! Možete li podnijeti, a da ne dršćete, ovog nesretnog ubojicu vašeg Spasitelja?
Zar to nije vrhunac zločinstva i užasa u svetom mjestu!"
2. Tko se nedostojno pričešćuje pokazuje veliku nezahvalnost
"Zašto me progonite? govorio je Isus Židovima. Zar stoga što sam otvorio oči slijepima, povratio hod hromima, zdravlje bolesnima, uskrisivao mrtve? Zar je to zločin što sam vas toliko ljubio?" Ovako Isus govori onima koji obeščašćuju njegovo presveto tijelo i njegovu dragocjenu krv. Veličina njihove nezahvalnosti pokazuje se u tome što vrijeđaju svoga dobročinitelja s najvećim njegovim dobročinstvom; što više oni se služe njime samim da ga uvrijede. Još, -kaže nam Isus na usta svoga proroka - da me ovako vrijeđaju neprijatelji ili neznabošci, koji nisu nikad imali sreće da me upoznaju, ili krivovjerci rođeni u zabludi, to bi mi manje teško bilo; ali vi, kaže nam, koje sam stavio u krilo svoje Crkve, vi koje sam obogatio svojim najdragocjenijim darovima; vi, koji ste po krštenju postali moja djeca, baštinici moga kraljevstva...
Što! Vi se usuđujete vrijeđati me najstrašnijim svetogrđem; što!
Vi možete još udarati u srce najboljeg oca, koji vas je ljubio do smrti. Nezahvalnici, zar zbilja, još niste zadovoljni svim okrutnostima što su izvršene na mome tijelu za vrijeme moje bolne...? Ah, smilujte se, poštedite svoga Boga koji vas je toliko ljubio; zašto hoćete da me po drugi put ubijete, primajući me s grijehom u srcu?
3. Tko se nedostojno pričešćuje čini jedan od najtežih grijeha
"Hoćete li da znate što on čini? Slušajte dobro, da mognete shvatiti veličinu te okrutnosti prema Isusu. Što biste rekli o čovjeku, kome bi oca vodili da ga smaknu i kad bi - ne našavši vješala da ga objese,
- sin njegov rekao krvnicima: Nemate vješala, ali evo mojih ruku, poslužite se njima da objesite moga oca? Ne biste mogli gledati tako divljačkog čina, a da ne zadrhtite od užasa ... A eto, ako smijem, ja bih rekao da to nije još ništa, usporedimo li to sa strašnim zločinom što ga čini onaj koji se nedostojno pričešćuje."
Što je uistinu smrt, pa i nasilna, u poredbi s onim što čini grješnik koji hoće da Isusa usmrti u Euharistiji? «Židovi su progonili Isusa za vrijeme njegovog zemaljskog života, ali onaj tko se nedostojno pričešćuje vrijeđa ga u njegovom slavnom obitavalištu." "Dok je bio na zemlji bilo je samo jedno mjesto, gdje su Isusa razapeli, ali sad ima toliko križeva koliko svetogrdnih srdaca." Isus je umro jednom samo
"naravnom smrću, ali smrt što mu je zadajete svojim nedostojnim pričestima, ah, kad će ona završiti? Kakve li duge smrtne muke!"
Na Kalvariji izgleda da je i najneosjetljivije ljude dirnula smrt Spasiteljeva, te kao da su htjeli dijeliti njegove trpnje. "Ali ovdje ništa takva; njega grdi, vrijeđa, udara, davi odvratni i ništav čovjek, i sve to šutke: sunce ne pomrčava, zemlja ne drhti, oltar se ne ruši. Zar se dobrostivi Bog, tako nedostojno vrijeđan, ne može još većim pravom potužiti nego na drvetu križa, da je napušten? Zar ne bi morao poviknuti: "Bože moj, zašto si me prepustio bijesu svojih neprijatelja? Zar svaki čas moram umirati?"
"Bože moj, kako kršćanin može imati hrabrosti da ode k Svetom stolu, s grijehom u srcu, da ti smrt zada? Nema ni križa, ni Kalvarije kao nekoć, kaže on đavolu, ali ja sam našao nešto što će ih nadomjestiti. - Što? pita u čudu đavo. - Svoje srce. Budi spreman, ja ću uhvatiti Isusa; on te je bacio u pakao, osveti mu se sad, davi ga na ovom križu. - Bože moj, može li čovjek misliti na ovo, a da ne drhti od užasa? Ne, ne, kad bi bilo hiljadu paklova, to ne bi bilo dosta da osveti takav zločin."
Nažalost, kaže sv. Pavao, tko se nedostojno pričešćuje pije i jede svoju vlastitu osudu (I. Kor., XI, 29). Strašne li nesreće! Osuda ovih nesretnika nije zapisana na papiru, nego u njihovom vlastitom srcu.
Na času smrti, Isus će doći, sa zubljom u ruci, u sva svetogrdna srca i naći svoju presvetu krv obeščašćenu, gdje vapi za osvetom. O božanski Spasitelju, hoće li srdžba i moć tvoga Oca biti dovoljna da kazni ove nesretne Jude u najvećim dubinama pakla." Pišući ove retke svetac je, izgleda, mislio i na obeščašćivanje svete mise.
Neke večeri, pripovijeda vlč. Monnin, sluga Božji, izašavši iz crkve, govorio je, ne znam pod dojmom čega, s dubokom, neizrecivom bolju o svećenicima koji ne odgovaraju svetosti svoga zvanja. "Svećenik, kliknuo je on, koji po nesreći govori misu, a da nije u stanju milosti! Kakva nakaza!.. .Ne, nije moguće shvatiti toliku zloću! Čovjek mora biti divljak i bez srca da dotle dođe! ..." Rekao nam je da običava već dugo vremena izmoliti u veće, prije nego legne, sedam Slava Ocu da nadoknadi za uvrede što ih tijelu Spasiteljevu nanose nedostojni svećenici. Podsjetio nas je da je ustanovio i mise u tu istu nakanu. Čitamo, uistinu, u registru arških ustanova, da je vIč. Vianney ostavio "kapital od hiljadu franaka, stavljen u državne papire, od čega će pola rente svake godine biti plaćeno na vječna vremena, onome koji bude opsluživao crkvu, da rekne ili dadne reći dvadeset tihih misa, u čast Čovještva Spasiteljeva, da se zadovolji za uvrede što mu se nanose u presvetom sakramentu naših oltara".
Ništa uostalom nije tako rastuživalo Vianneya kao nedostojna sv. pričest i oskvrnjivanje presvete Euharistije. On ne bi o tom mogao govoriti a da ne zaplače. Žalost, što ju je osjećao, očitovala se u tonu njegovog glasa, u poklicima ljubavi, kojom je htio da to nadoknadi, u njegovim hvalama, koje su izgledale neka utjeha za ovo plameno srce koga je bol mučila. Stoga je ustanovio četrdesetosatnu pobožnost u svojoj župi i odredio da će njegova siročad iz "Providnosti" posvetiti nedjelje i četvrtke klanjanjem Isusu u nadoknadu za uvrede što mu se nanose u Euharistiji. Taj su dan učenice stajale redom po sat pred presvetim oltarskim sakramentom.
Kad bi se čulo za kakvu sablazan, da je ime Božje bilo javno teško povrijeđeno, odrasle učenice, koje su bile gorljivije molile su od svojih gospodarica da im dopuste provesti noć u molitvi. One bi se mijenjale svakog sata, da ne bude prekida u noćnom klanjanju.
Kako je bilo lijepo vidjeti pobožnost te siromašne djece! U školi svečevoj one su se bile naučile s odvratnošću gledati na grijeh i tako ljubiti Spasitelja da ništa, što se na nj odnosilo, nije im bilo ravnodušno.
O sv. Ivane-Marijo Vianney, moli za nas i sačuvaj nas od nesreće i zločina nedostojne pričesti.
Sveti Ivan-Marija Vianney
Maksimilijan Kolbe - Poslušnost
Pismo Fra Mjeczyslawu Mirochni U Nagasakiju
(U vlaku prema Tokiju, 17. Ožujka 1931.)
Moja draga braćo!
Kako je mila i draga, vrlo mila i vrlo draga,u stvarnosti redovničkog života činjenica da se Bog i Bezgrješna dostoje govoriti tako jasno i podrobno po svetoj poslušnosti! To je, na određeni način, tajna, čije shvaćanje i prihvaćanje Bog daje samo onim dušama koje je izabrao da bi savršeno upoznale njegovu volju, odnosno, koje će im dokazati savršenu ljubav (radi se o jednoj te istoj stvari) u redovničkom životu. Svjetovnjaci to ne mogu razumjeti i smatraju poslušnost, koja je za nas redovnike najdraža stvarnost, oblikom ropstva. Za njih je to skriveno otajstvo.
Koliko mira i autentične sreće ulijeva u jednu dušu spoznaja da na siguran način izvršava volju Božju, da je sigurno sredstvo u rukama Bezgrješne! Redovnik koji je uvjeren u ovu istinu nema povjerenja u svoju pamet, ništa ne traži svojom voljom osim Boga i njegove svete volje; nije navezan ni na posao, ni na mjesto, pa ni na oblike pobožnosti, nego jedino i isključivo na volju Boga, na Boga preko Bezgrješne.
Konačno, kako će biti slatka smrt za njega! Kakvom li će vedrinom, kakvom slatkoćom ispuniti njegovo srce spoznanje da je u svemu jedino i isključivo slušao volju Božju, volju Bezgrješne, po svetoj poslušnosti. Kako li će blagoslivljati one poglavare koji su bez milosti lomili njegovu volju i koji su ga na određeni način prisilili da ide samo dugim putem slijepe poslušnosti; a s kolikim li će se žaljenjem i grizodušjem na samrtničkom krevetu sjećati onih poglavara, na koje se možda bio više navezao zato sto su bili »popustljiviji«, »s više razumijevanja«, »naklonjeniji«, »bolji«, više puta mu dopustivši da zadovolji svoju osobnu volju i tako izgubi bezbrojne milosti blagoslova i božanskih slatkoća.
To Gospodin pridržava samo za plemenite duše, spremne da se odmah odreknu stvari koje su im draže, razumnije i više, kada poslušnost traži nešto posve drugo, odnosno, kada sam Bog pokazuje drugačiji put. Potpuno svjesne toga, duše koje stvarno ljube Boga, ne mogu živjeti bez stalnog odricanja samih sebe, svojih užitaka, svoje pameti, svoje volje, kako bi stalno gorjele i uvijek se raspaljivale vatrom one prave ljubavi koja se ne sastoji u slatkom osjećanju, nego u volji koja je svagdje i u svemu uvijek spremna ispunjavati samo, jedino i isključivo volju Božju, koju one otkrivaju okom vjere i ljube više nego svoj život u svetoj poslušnosti.
S druge strane, koliku bol pribavljaju Srcu Isusovu one redovničke duše koje, zbog pomanjkanja stalnog bdijenja nad samim sobom, zbog zanemarivanja stalne molitve posredstvom strelovitih molitvica, zbog neprihvaćanja odlučne borbe protiv samih sebe u onome što prividno nije veliko, gube sve više sjaj svjetla vjere i shvaćanja da slijepa poslušnost otkriva volju samog Boga, te u poglavarima uvijek gledaju samo ono što i pogani mogu otkriti, to jest više ili manje razborite, više ili manje mudre, stare ili mlade, velike ili male ljude.
To se konkretno očituje odmah i na van. Kada poglavari narede nešto što nije po njihovu uvjerenju ili nije po njihovoj volji, pokazuju nezadovoljstvo ili navode suprotne razloge, ali tako da poglavar jasno shvati da će im pribaviti neugodnost ako ne uzme u obzir njihovu motivaciju... S kakvim li će žaljenjem ili čak i s očajanjem oni na času smrti razmatrati ona prilagođavanja Božje volje njihovoj osobnoj volji. Koji put poglavari (da izbjegnu veće zlo, naprimjer, neizvršavanje odredbe, ili - što je više ili manje isto - licemjerno izvršavanje, uz unutarnje protivljenje) popuštaju pred onim koji uporno traži. U času suda Gospodin će mu predbaciti ovo kršenje, jer se stvarno radilo o pravom kršenju, makar i zamaskiranom kršenju volje Božje... Nije ništa neobično ako se takva duša, stalno nemirna i u neprekidnom nastojanju da ostvari svoju volju, uvijek susreće s križevima i s trpljenjima koje ne pribavljaju nikakvu zaslugu: to je vjerolomna duša koju će božanski Zaručnik povratiti iz vlastitih usta (vidi Otk 3, 16).
Ali, najteže je u svemu tome što jedna takva duša nije svjesna u kakvom se teškom stanju nalazi. Ona vrši sve čine pobožnosti kao i drugi, za vrijeme molitve može biti duboko potresena, jer je đavao sposoban zavoditi i na taj način; možda čak misliti da ne zaostaje za drugima (ako ih možda i ne pretječe) - jedna od značajki ovakvih vrsta duša je očito pomanjkanje poniznosti. Umišljeno uvjerena u svoju pamet, nimalo ne prihvaća poglavareve prigovore, već ih neposredno pripisuje osjećajima antipatije i predrasuda prema sebi.
Sve više zaslijepljena u tome, uvijek se i sve više bućka u blatu i neće se probuditi od sna niti onda kada bude prešla granicu smrtnoga grijeha! ... Ne želim nastaviti s opisivanjem ovoga. Očuvao nas Bog i očuvala nas Bezgrješna od sjene nečega tome slična.
Ovo vam govorim i pišem, draga braćo, ali vrijedi i za mene: i ja sam kao i svaki od vas redovnik, i kao i vi, hvala Bezgrješnoj, imam poglavare iznad sebe; i ja sam slab i sposoban klonuti svakog časa, samo da Bezgrješna ustegne svoju beskrajno milosrdnu ruku; dapače, na Božjem sudu vidjet ćemo da li nije istina da sam bio, slabiji od vas, da li se baš zbog toga nije Bezgrješna udostojala pokazati preko mene divote koje ste vidjeli svojim očima, koje ste čuli u Poljskoj i koje promatrate i sada. U djelima Bezgrješne događa se često tako. Zato ovo pišem i za sebe.
"Moja ljubav nikoga ne obmanjuje"
Kad je jedna od Majki saznala za moju nutarnju povezanost s Isusom, reče mi da se prepuštam zavaravanju. Ona reče, Isus je na taj način saobraćao samo sa svecima,'
"a ne s grešnim dušama kao Vi, sestro."
Od tada nisam mogla Isusu bas tako vjerovati. Kod jutarnjeg razgovora rekoh Isusu: "Jesi li ti obmana?" - Isus mi odgovori: "Moja ljubav nikoga ne obmanjuje".
Dn29