Ali nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostati zatvorena u dnu srca.
Predraga Majko! Razmišljajući o tim riječima Isusovim, shvatila sam koliko je moja ljubav prema mojim sestrama nesavršena, vidjela sam da ih ne ljubim kako ih ljubi dragi Bog. Ah!
Sada shvaćam da se savršena ljubav sastoji u tome da podnosimo pogreške drugih, da se ne čudimo njihovim slaboćama, da se uzdižemo najmanjim djelima kreposti koje u njima vidimo, ali nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostati zatvorena u dnu srca. »Nitko«, kazao je Isus, »ne užiže svjetlo da ga stavi pod posudu, nego ga stavlja na svijećnjak da svijetli svima koji su u kući.« (Mt 5,15) Čini mi se da ovo svijetlo znači ljubav koja treba da osvjetljuje i razveseljuje ne samo one koji su mi najmiliji, nego sve one koji su u kući, ne izuzimajući nikoga.
Kad je Gospodin zapovjedio svome narodu da ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe (usp. Lev 19,18), još nije bio sišao na zemlju; a znajući dobro koliko čovjek ljubi svoju vlastitu osobu, nije mogao tražiti od svojih stvorova veće ljubavi prema bližnjemu. Ali kad je Isus svojim apostolima dao novu zapovijed, svoju zapovijed, kako kaže malo dalje (usp. Iv 15,12), ne govori više da ljube bližnjega kao sama sebe, nego da ga ljube kao što ga je on, Isus, ljubio, i kao što će ga ljubiti do svršetka vjekova...
Ah! Gospodine, ja znam da ti ne zapovijedaš ništa nemoguće, ti bolje od mene znadeš moju slabost, moju nesavršenost, ti dobro znaš da nikada ne bih mogla ljubiti svoje sestre kao što ih ti ljubiš, kad ih ti sam, o moj Isuse, ne bi ljubio još u meni. Ti si zato proglasio novu zapovijed, jer si mi htio udijeliti tu milost. Oh, kako ljubim tu zapovijed jer mi daje jamstvo da je tvoja volja da u meni ljubiš sve one koje mi zapovijedaš ljubiti!
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
"Odlazimo odavde jer ona nije sama. Svemogući je s njom"
Isus mi je dao spoznati kako Mu je draga molitva zadovoljštine. On mi je rekao: "Molitva ponizne i ljubeće duše ublažuje srdžbu Mog Oca i povlaći more blagoslova". Nakon klanjanja, na pola puta do ćelije, okružio me veliki čopor ogromnih crnih pasa. Skakali su i zavijali htijući me rastrgati na komade. Primijetila sam da to nisu bili psi nego sotone. Jedan od njih bijesno reče: "Zato, jer si nam u ovoj noći otela toliko mnogo duša, rastrgat ćemo te na komade". Ja uzvratih: "Ako je to volja milosrdnog Boga, rastrgajte me na komadiće, ja sam to zaslužila, jer sam najbjednija od svih grešnika, ali Bog je uvijek svet, pravedan i beskrajno milosrdan!" Na te rijeci rekoše đavli: "Odlazimo odavde jer ona nije sama. Svemogući je s njom". Oni nestadoše kao prašina, kao šum ulice. Ja otiđoh mirno u svoju ćeliju nastavljajući "Te Deum" (Tebe Boga hvalimo...) i razmišljajući o beskrajnom i neistraživom Božjem milosrđu.
Dnevnik Svete Faustine Kowalske 320
Kakvih li se nemira oslobađa čovjek kad čini zavjet poslušnosti!
O draga Majko, kakvih li se nemira oslobađa čovjek kad čini zavjet poslušnosti! Kako su sretne jednostavne redovnice! Kako je njihov jedini kompas volja poglavara, uvijek su sigurne da su na pravom putu, ne moraju se bojati da se varaju, pa ni onda kad im se čini sigurnim da se poglavari varaju. Ali kad koja prestane gledati na neprevarljivi kompas, kad se udalji od puta za koji kaže da njime ide, pod izlikom da čini volju dragoga Boga, koji ne obasjava uvijek ni one koji ipak njega zastupaju, duša odmah zaluta na suhe putove, gdje joj doskora ponestane vode milosti.
Predraga Majko, vi ste kompas koji mi je dao Isus da me sigurno dovede na vječnu obalu. Kako mi je ugodno upirati u vas svoj pogled i nakon toga ispunjavati volju Gospodnju! Otkad je dopustio da trpim napasti protiv vjere, mnogo je uvećao u mom srcu duh vjere, koji čini da u vama vidim ne samo majku koja me ljubi i koju ja ljubim, nego iznad svega čini da vidim Isusa kako živi u vašoj duši i po vama mi očituje svoju volju. Znam dobro, draga Majko, da sa mom postupate kao sa slabom dušom, kao s razmaženim djetetom; tako mi nije teško nositi breme poslušnosti, ali mi se čini, po onom što osjećam u dubini svoga srca, da ne bih promijenila svoga vladanja i da se moja ljubav prema vama ne bi nimalo umanjila kad bi vam se svidjelo da sa mnom postupate strogo, jer bih i tada vidjela da je to volja Isusova da tako postupate za najveće dobro moje duše.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Isus mi nije dao neosjetljivo srce
Za život u stranim karmelskim samostanima potreban je, draga Majko, (vi ste mi to rekli) sasvim poseban poziv. Mnoge duše misle da su za to pozvane, a uistinu nisu; rekli ste mi i to da ja imam taj poziv i da je samo moje zdravlje zapreka. Ja dobro znam da će te zapreke nestati ako bi me dragi Bog zvao u daljinu; tako živim bez ikakva nemira. Kad bih jednoga dana imala ostaviti svoj dragi Karmel, ah! To ne bi bilo bez bola; Isus mi nije dao neosjetljivo srce, i upravo zato što je sposobno da trpi, ja želim da dade Isusu sve što može dati.
Dobro osjećam da ne bih doživjela nikakva razočaranja, jer kad čovjek očekuje čisto trpljenje bez ikakve primjese, najmanja mu radost postaje neočekivano iznenađenje; i tada, vi to znate, draga Majko, samo trpljenje postaje najvećom radosti kad ga čovjek traži kao najdragocjenije blago.
O ne! Ja ne bih htjela otputovati s namjerom da uživam plod svojih djela; kad bi to bio moj cilj, ne bih osjećala ovaj slatki mir koji me preplavljuje, te bih trpjela i zbog toga što ne mogu ostvariti svoje zvanje za daleke misije. Već dugo ne pripadam sebi, potpuno sam se predala Isusu. On dakle može slobodno činiti sa mnom što mu se svidi. On mi je dao čežnju za potpunim progonstvom, On mi je dao da shvatim sve patnje koje ću tamo sresti, i pitao me hoću li piti tu čašu do dna; odmah sam htjela zgrabiti tu času koju mi je Isus pružio, ali On je povukao svoju ruku i pokazao mi da je zadovoljan mojom dobrom voljom.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Vi grešnici, mislite na to da imate svjedoka vaših djela
Tada ugledah pored sebe jednog od sedam duhova, kao nekoć, zračeći, svjetlog lika. Vidjela sam ga stalno uza se, kad sam putovala u vlaku. Vidjela sam kako je na svakoj crkvi u prolazu stajao jedan anđeo, manje svjetao nego duh koji me pratio na putovanju. Svaki od duhova, koji su čuvali Božje kuće, naklanjao se pred duhom koji je bio uza me. Kad sam u Warszawi prošla ulazom, duh je nestao. Zahvalih Bogu za Njegovu dobrotu što nam daje anđele za naše pratioce. O kako ljudi malo misle da uvijek uza se imaju duha i istodobno svjedoka svakog događanja. Vi grešnici, mislite na to da imate svjedoka vaših djela.
Dnevnik Svete Faustine Kowalske 630