Poziv »malenim« dušama
O Isuse, zašto ne mogu reći svim malim dušama kako je neizreciva tvoja susretljivost... Ja osjećam, kad bi ti - što je nemoguće - našao dušu slabiju i manju od moje, ti bi se udostojao da je obaspeš još većim milostima kad bi se ona predala s potpunim pouzdanjem u tvoje beskrajno milosrđe. Ali čemu da želim objavljivati tajne tvoje ljubavi, o Isuse? Nisi li me ti sam poučio o njima i zar ih ne možeš otkriti i drugima?... Da, ja to znam, i ja te žarko molim da to učiniš, ja te zaklinjem da baciš soj božanski pogled na velik broj malih duša... Zaklinjem te da izabereš čitavu vojsku malih žrtava vrijednih tvoje ljubavi!...
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Ali je li zaista u mom srcu čista ljubav?
Ali kako će ono zasvjedočiti svoju ljubav, kad se ljubav dokazuje djelima? Eto, malo će dijete bacati cvijeće, napunit će njegovim mirisima kraljevsko prijestolje, pjevat će svojim srebrnastim glasom pjesmu ljubavi.
Da, Ljubimče moj, evo, tako će se istrošiti moj život... Ja nemam drugoga sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim ni jednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi... Hoću da trpim iz ljubavi i dapače da se radujem u ljubavi; zato ću bacati cvijeće pred tvojim prijestoljem, neću proći ni kraj jednoga cvijeta a da mu ne skinem latice za tebe... Zatim ću, bacajući cvijeće, pjevati (a može li se plakati vršeći tako radosno djelo?), pjevat ću, pa i onda kad budem morala brati cvijeće usred trnja, i moja će pjesma biti toliko skladnija koliko trnje bude veće i oštrije.
Isuse, što će ti moje cvijeće i moje pjesme?... Ah, znam to dobro: ta mirisava kiša, te krhke i bezvrijedne latice, te pjesme ljubavi najmanjega od svih srdaca veselit će te, da, te sitnice pružat će ti veselje, izmamit će smiješak slavnoj Crkvi; ona će pokupiti moje latice što sam ih iz ljubavi pootkidala, stavit će ih na tvoje božanske ruke, o Isuse, i tako će ta Crkva nebeska, hoteći se igrati sa svojim malim djetetom, također bacati to cvijeće pošto ono od tvoga božanskoga dodira primi neizmjernu vrijednost, bacat će ga na trpeću Crkvu da u njoj ugasi plamen, bacat će ih na vojujuću Crkvu da joj donese pobjedu!...
O moj Isuse! Ja te ljubim, ljubim svoju majku Crkvu, sjećam se da »njoj najmanji pokret čiste ljubavi više koristi nego sva druga djela zajedno« (Sv. Ivan od Križa, Duhovna pjesma). Ali je li zaista u mom srcu čista ljubav?... Nisu li moje neizmjerne želje samo san i ludost?... Ah, ako je tako, Isuse, rasvijetli me: ti znaš da ja tražim istinu... Ako su moje želje nepromišljene, rasprši ih, jer su te želje za mene najveće mučeništvo... Međutim, ja osjećam, Isuse, pošto sam težila prema najuzvišenijim predjelima ljubavi, ako bude trebalo da ih jednoga dana ne postignem, ja sam onda ipak osjetila više slatkoće u svom mučeništvu, u svojoj ludosti, nego što ću ih kušati usred radosti u vječnoj domovini, osim ako mi kojim čudom ti oduzmeš sjećanje na moje zemaljske nade. Dopusti mi zato da srčem slatke gorčine svoga mučeništva...
Isuse, Isuse! Ako je želja da te ljubim tako slatka, kakva je tek slatkoća posjedovati, uživati ljubav?...
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
"Svaka duša na času smrti, prije nego li se odijeli od tijela, vidi i osjeti u kakvo će mjesto poći"
Moja je pravda postavila đavla izvršiteljem pravde, da muči duše koje su me na bijedan način uvrijedile. Zle sam duhove postavio da napastuju moje stvorove i da im dosađuju, ne zato da moji stvorovi budu pobijeđeni nego da pobijede potvrđujući svoje kreposti i da od mene prime slavu pobjede. Nitko se ne smije bojati bilo kakve borbe sa đavlom ili njegove napasti koja mu nadođe, jer sam ja svoje vjernike učinio jakima i ojačao sam im volju učvršćujući je Krvlju svojega Sina. Tu volju vam ne mogu promijeniti ni đavao ni ikoji stvor, jer je to vaša volja i dana od mene slobodnom odlukom.
Vi je, dakle, slobodnom odlukom možete zadržati ili napustiti, kako vam se svidi. Vaša volja je oružje koje vi postavljate u ruke đavlu; vaša volja je nož kojim vas đavao izravno udara i ubija. Ali ako čovjek ne da toga noža svoje volje u ruke đavlu, to jest ako ne pristaje na njegove napasti i dosađivanja, nikad neće biti ranjen krivnjom grijeha, po nikakvoj napasti koja ga zadesi. Napast će ga, pače, ojačati otvaranjem razumskoga oka da vidi moju ljubav koja pripušta da budete kušani samo zato da dođete do kreposti te da u kreposti budete prokušani.
Do kreposti se dolazi samo spoznajom samih sebe i mene. Ta se spoznaja savršenije stječe za vrijeme napasti, jer tada čovjek spoznaje nepostojanost svoga bića, budući da ne može skinuti muke i dosađivanja koja bi htio izbjeći, i još prepoznaje mene u svojoj volji koja je ojačana mojom dobrotom te ne pristaje na one ružne misli. Još vidi, koliko mu dopušta moja ljubav, da je đavao slab i da po sebi može samo onoliko koliko mu ja dopustim; a ja mu dopuštam samo iz ljubavi, a ne iz mržnje, da pobijedite a ne da budete pobijeđeni, da dođete do savršene spoznaje mene i sebe i da vaša krepost bude prokušana, jer se ona kuša samo s onim što joj je protivno.
Vidiš, dakle, da su đavli moji sluge u kažnjavanju osuđenih u paklu i u kušanju u ovom životu, da se vježba i kuša krepost duša. Nije đavlova nakana da budete kušani u kreposti, jer on nema ljubavi, nego on hoće da vas liši kreposti; ali to ne može učiniti, ako vi nećete.
Sada vidiš kako je lud čovjek koji je slab ondje gdje sam ga učinio jakim, pa se sam od sebe stavlja u ruke đavla. Hoću stoga da ti znaš da na času smrti svi oni koji su za života ušli pod vlast đavla (a da nisu na to bili prisiljeni, jer to ne mogu biti, nego su se dragovoljno stavili u njegove ruke), čim dođu na rub smrti pod ovim naopakim gospodstvom, ne očekuju drugi sud, nego su suci sami sebi u svojoj savjesti i kao očajnici stižu u vječnu osudu. S mržnjom privlače k sebi pakao na času smrti i već prije negoli ga imaju uzimaju ga, oni i njihovi đavli, kao nagradu.
Na sličan način pravednici, koji su živjeli u pravednosti i umiru u ljubavi, kada dođe konačni čas, ako su živjeli savršeno u kreposti, prosvijetljeni svjetlom vjere vide očima vjere i savršenom nadom u Jaganjčevu Krv ono dobro koje sam im pripravio, i rukama ljubavi prihvaćaju te stiskovima ljubavi stiskaju mene, vrhovno i vječno dobro. I tako duša uživa vječni život prije negoli je ostavila smrtno tijelo, to jest prije negoli se je odijelila od tijela.
Drugi, koji su prešli život u običnom stanju ljubavi i nisu se našli u toj velikoj savršenosti, kad su došli u zadnje časove, prihvaćaju moje milosrđe onim svjetlom vjere i nade kakvo imaju savršeni. Ali oni imaju nesavršenu ljubav; stoga se stiskaju uz moje milosrđe smatrajući ga većim od njihovih grijeha.
Nepravedni grešnici čine protivno: oni s očajem gledaju svoje mjesto i mržnjom ga prihvaćaju; tako ne čekaju da budu suđeni, ni jedni ni drugi, nego odlaze iz ovoga života i svatko dobiva svoje mjesto. Kušaju ga i dostižu prije negoli odu iz tijela, na posljednjem smrtnom času: osuđenici s mržnjom i očajem,a savršeni sa svjetlom vjere i s nadom u božansku Krv. Nesavršeni, naprotiv, s milosrđem i s onom istom vjerom stižu u mjesto čistilišta.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 43
Kako osuđenici ne mogu poželjeti ništa dobra
Tolika je njihova mržnja, da ne mogu htjeti ni poželjeti ništa dobra, nego me uvijek psuju. Znaš li zašto ne mogu poželjeti dobra? Jer, kad čovjek svrši život, slobodna volja ostaje vezana; pa kad su tako izgubili prikladno vrijeme, ne mogu više ništa zaslužiti.
Ako završe život u stanju mržnje, s krivnjom smrtnoga grijeha, duša ostaje uvijek vezana po božanskoj pravdi vezom mržnje; uvijek uporna u onom zlu koje ima, grizući se sama u sebi; i tako joj se uvijek povećavaju muke, osobito zbog muka pojedinih osoba čijoj je osudi bila uzrokom. Ovo će vam pokazati bogati gavan kad je molio milost da bi Lazar pošao njegovoj braći koji su ostali na svijetu, da im javi njegove muke. To nije činio iz ljubavi niti iz samilosti prema braći, jer on nije imao ljubavi i nije mogao željeti išta dobra ni za moju čast ni za njihovo spasenje. Zaista sam ti već rekao da oni ne mogu učiniti ništa dobra bližnjemu te da mene psuju, jer je njihov život završio u mržnji prema meni i prema krepostima.
Ali zašto se onda zauzima za braću? To čini zbog toga što je bio najstariji te ih je odgojio u bijedi u kojoj je živio, pa je tako bio uzrok njihovom osuđenju. Po tome je vidio da će slijediti muke njemu samome, jer će oni doći da se strašno muče skupa s njime, i u tim mukama će se uvijek gristi, jer su njihovi životi svršili u mržnji.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 40
"Ovaj grijeh mi teže pada od svih drugih grijeha"
Ovo drugo pokaranje grešnika, predraga kčerce, proizlazi iz činjenice što je grešnik došao na zadnji čas, kada više ne može imati lijeka, jer je stigao na posljednji čas smrti, gdje je onaj crv savjesti, koji je,kako rekoh, zaslijepljen vlastitom ljubavlju prema sebi. Sada, na času smrti, ovaj crv počinje glodati, i stoga s gorčinom grize samoga sebe videći da je svojom krivnjom doveden u toliko zlo. Kad bi duša imala svjetlo raspoznavanja i kajanja za svoje grijehe ne zbog paklenih muka koje slijede, nego jer je uvrijedila mene koji sam vrhovna i vječna dobrota, još bi našla milosrđe. Ali ako čas smrti prođe bez svjetla, samo sa crvom savjesti, bez pouzdanja u Krv, ili žaleć se na svoje muke više zbog svoje štete negoli zbog moje uvrede, dolazi do vječne osude.
Tada ga kruto prihvaća moja pravda, kako zbog nepravde tako zbog krivog suda. I to ne samo zbog općenite nepravde i krivog suda što ih je imao općenito u svijetu u svim svojim djelima, nego ponajviše zbog posebne nepravde i suda što ih je imao na kraju, to jest što je pretpostavio svoju bijedu kao da je veća od mojega milosrđa. Ovo je grešnik komu nije oprošteno ni ovdje ni ondje, jer time on neće da ima, nego prezire moje milosrđe. Ovaj grijeh mi teže pada od svih drugih grijeha što ih je počinio. Zato mi se Judino zdvajanje nije svidjelo, te je mojemu Sinu bilo teže od izdajstva što ga je počinio. Tako su oni pokarani zbog krivog suda koji se sastoji u tom što pretpostavljaju da je njihov grijeh veći od mojega milosrđa, pa su stoga kažnjeni skupa sa đavlima i vječno su s njima mučeni.
Također su pokarani zbog nepravde. Onda čine nepravdu, jer ne vraćaju meni ono što je moje, niti sebi ono što je njihovo. Meni moraju vratiti ljubav i gorčinu sa skrušenjem srca i prikazati mi to za uvredu koju su mi nanijeli. Dok oni čine protivno, dajući sebi ljubav žaljenja samih sebe i žaljenja zbog kazne koju očekuju za svoje grijehe. Tako vidiš da čine nepravdu, i stoga su kažnjeni za jedno i za drugo, jer su prezreli moje milosrđe. S pravom ih prepuštam skupa s njihovom okrutnom sluškinjom, a to je sjetilnost, i krutim tiraninom, a to je đavao, komu su postali robovi posredstvom te sluškinje, sjetilnosti, da budu skupa kažnjeni i mučeni, kao što su me skupa vrijeđali. Mučeni, velim, od đavola, mojih slugu, što ih je moja pravda postavila da zadaju muke onima koji su činili zlo.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 37