"To je lijek koji je liječi od otrova"
A ja ne prihvaćam stvorove ni razne njihove uvjete, nego samo svete želje. U svakom stanju, u kojemu neka osoba želi živjeti s dobrom i svetom voljom, postaje mi draga.
Tko može držati bogatstvo na ovom svijetu? Oni koji su odsjekli njegov otrov mržnjom na vlastitu sjetilnost i ljubavlju prema kreposti. Otkinuvši tako otrov neuredne volje i prilagodivši svoju volju ljubavi i svetom strahu prema meni, osoba može izabrati i zadržati svaki stalež koji hoće, i svaki će biti u mogućnosti da zasluži vječni život.
Ipak pripuštamo da je savršenije i meni draže osloboditi se duhovno i stvarno svih svjetovnih stvari. Ali, koji ne osjeća da može postići ovu savršenost jer mu to ne dopušta njegova krhkost, može ostati u običnim uvjetima, svaki prema svojem staležu. To sam odredio po svojoj dobroti zato da svaki ima izliku za svoj grijeh, ma nalazio se u bilo kojem staležu.
A zapravo oni koji griješe nemaju izlike, jer sam se ja snizio do njihovih strasti i slabosti na taj način da, ako hoće da žive u svijetu, mogu posjedovati bogatstvo, biti gospodari, živjeti u braku, gojiti djecu i truditi se oko njih. Mogu dakle živjeti u bilo kojem staležu, samo ako istinski otkinu otrov vlastite sjetilnosti koja zadaje vječnu smrt.
Sjetilnost je zaista otrov jer, kao otrov, zadaje muku tijelu koje konačno od toga umire ako se čovjek ne riješi toga otrova izbljujući ga ili uzimajući koji lijek. Tako je s tim škorpionom svjetovnog uživanja. Ja govorim o otrovu naopake ljudske volje, a ne o vremenitim stvarima u sebi, koje su dobre i stvorene od mene, vrhovnog dobra; pa ih može svatko uživati kako hoće sa svetom ljubavlju i strahom. Kažem da sjetilnost truje dušu te joj zadaje smrt ako je ne izbljuje svetom ispovijeđu, udaljujući od nje srce i osjećaj. To je lijek koji je liječi od otrova, premda se lijek čini gorak vlastitoj sjetilnosti.
Vidi, dakle, kako se varaju! Dok bi mogli posjedovati i imati mene, biti daleko od žalosti i uživati veselje i utjehu, radije hoće zlo pod vidom dobra te se podaju da hvataju zlato neurednom ljubavlju. Ali, jer su zaslijepljeni mnogom nevjernošću, ne poznaju otrova; vide da su otrovani, ali ne uzimaju lijeka. Oni nose đavolski križ i kušaju zalog pakla.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 47
Jer nisam dao, niti dajem, milosrđe zato da me njime vrijeđaju
Ropski strah nije dovoljan da dade život vječni: ali vježbajući se u ovom strahu dolazi se do ljubavi prema krjeposti.
A sada ti kažem da ima nekih koji osjećaju da ih potiču svjetovne poteškoće što ih ja dajem zato da duša upozna ne samo da se njezina svrha ne sastoji u ovom životu, nego da su svjetovne stvari nesavršene i prolazne, te da tako zaželi mene koji sam prava njezina svrha, prihvačajući stvari pod ovim vidom. Tada, posredstvom te muke koju osjećaju i posredstvom muke koju osjećaju od grijeha, počinju maglu grijeha rastjerivati. Ovim ropskim strahom počinju izlaziti iz rijeke, bljujući otrov koji im je bio uštrcan od škorpiona pod likom zlata i koji su oni prihvatili bez razlučivanja. Ali čim to upoznaju, počinju se skidati i okretati se prema obali da se prihvate mosta.
Ali nije dosta hodati s ropskim strahom, jer pomesti kuću od smrtnoga grijeha a ne ispuniti je krjepostima, koje se temelje na ljubavi a ne na strahu, nije dovoljno da se dade život vječni. Čovjek mora na prvu veliku stepenicu mosta postaviti obje noge, to jest osjećaj i želju, što su noge koje nose dušu k ljubavi prema mojoj Istini, od koje sam vam učinio most da se spasite.
Ovo je prva velika stepenica, o kojoj ti rekoh da se treba na nju popeti kad sam ti tumačio kako je moj Sin od svoga tijela učinio stepenicu. No istina je da je ovaj način, da se od grijeha uzdiže strahom od kazne, općenito običajan slugama svijeta. Kako poteškoće svijeta čine da oni koji put dođu do toga da su sami sebi dosadni, zato počinju osjećati neugodnosti. Ako se vježbaju u tom strahu sa svjetlom vjere, prijeći će onda na ljubav prema krjepostima.
Ima, naprotiv,drugih koji hodaju tako mlitavo da se mnogo puta vraćaju u rijeku jer, kad dođu do obale i kad nadođu protivni vjetrovi bivaju udarani valovima uzburkanoga mora ovoga mračnog života. Ako nadođe vjetar sreće, mlitavac okreće glavu natrag prema užitcima neurednim naslađivanjem, jer po nemarnosti nije stupio na prvu stepenicu. A ako nadođe vjetar suprotivština, okreće se natrag zbog pomanjkanja ustrplijivosti, jer ne mrzi svoga grijeha zbog toga što grijeh mene vrijeđa, nego zbog straha od vlastite muke koju vidi da slijedi, a s tim ga je strahom uzdiglo bljuvanje. Svako vršenje kreposti zahtijeva ustrajnost bez koje se ne uspijeva da želja postigne svrhu zbog koje se je u početku obratio; i tako nikad ne postizava cilja. Potrebna je dakle ustrajnost da se ta želja ispuni. Rekoh ti da se oni, prema različitim pokretima koji nadođu, okreću natrag: ili prema samima sebi, navaljujući svojom sjetilnošću protiv duha; ili prema stvorenjima, obračajući se k njima neurednom ljubavlju izvan mene; ili neustrpijivi zbog nepravda što ih primaju od njih ili od zloduha u mnogim i različitim borbama. Koji put đavao pokušava da osobu zbuni govoreći: - Ovo dobro, koje si započeo, ne vrijedi ti ništa zbog tvojih grijeha i manjkavosti. A ovo joj čini zato da bi je vratio natrag, te da propusti i ono malo krjeposnog vježbanja što ga je poduzela. Drugi put je napastuje užitkom, to jest nekom prekomjernom nadom u moje milosrđe, govoreći joj: - čemu hoćeš da se mučiš? Uživaj ovaj život, a na času smrti, dolazeći k sebi, primit češ milosrđe. Na taj načinin đavao čini da izgube sveti strah kojim su započeli svoje obračenje.
Zbog svih ovih motiva, i mnogih drugih, okreću glavu natrag te nisu ustrajni ni postojani. Sve se to događa jer korijen sebeljublja nije u njima nimalo iščupan; zbog toga nisu ustrajni, nego s velikom preuzetnošću prihvaćaju milosrđe skupa s lakom i prekomjernom nadom. Kako su preuzetni, pouzdaju se u milosrđe koje je neprestano povrijeđeno.
Jer nisam dao, niti dajem, milosrđe zato da me njime vrijeđaju, nego zato da se brane od đavolske zloće i od neuredne smetenosti duha. A oni čine sve obratno: snagom me milosrđa vrijeđaju. A to se događa jer nisu ustrajali u vježbanju kod prvog obraćenja koje su doživjeli kad su ustali iz grijeha zbog straha pred kaznom, osjetivši da ih bode trnje mnogih suprotivština i bijede smrtnoga grijeha. Ne postižući drugih promjena nisu stigli do ljubavi prema krjeposti; pa dosijedno nemaju ustrajnosti.
Duša ne može a da se ne mijenja na neki način; ako ne ide naprijed, vraća se natrag. Tako se takvi nužno vraćaju natrag, jer ne idu naprijed u kreposti da bi, udaljujući se od nesavršenog straha pred kaznom, stigli k ljubavi.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 49
“Mrtva su sva njihova djela, jer su učinjena u smrtnome grijehu”
Rekoh ti kao gore da znas način na koji drugi kušaju pakao; a o njima sam ti govorio kako se varaju i kako dobivaju zalog za pakao.
Ovo se događa, jer imaju razumsko oko zaslijepljeno nevjerom koja proizlazi iz samoljublja. Kao što se svaka istina dobiva svjetlom vjere, tako se laž i zabluda stjeću nevjerom. Govorim o nevjeri onih koji su primili krštenje kod kojega je u razumsko oko postavljena zjenica vjere. Kad dođe vrijeme razlučivanja, ako se vježbaju u kreposti, sačuvaju svjetlo vjere i rađaju žive kreposti i pružaju plod bližnjemu. Kao što žena rađa živo dijete te ga živoga daje svome mužu, tako oni pružaju žive kreposti meni, koji sam muž duši.
Smrtnim se grijehom ne gubi vjera primljena na svetom krštenju. Dolazi vrijeme razlučivanja da se vježba svjetlo vjere i da se u milosti rađaju žive kreposti; oni ih, naprotiv, rađaju mrtve. Kreposti su mrtve, kao što su mrtva sva njihova djela, jer su učinjena u smrtnome grijehu dok su lišena svjetla vjere. Još imaju formu svetog krstenja, ali ne svjetlost krštenja, jer su nje lišeni zbog oblaka grijeha što su ga počinili iz vlastitog sebeljublja koje je pokrilo zjenicu oka kojim su gledali.
Onima koji imaju vjeru bez djela rečeno je da im je vjera mrtva.
Kao što mrtvac ne vidi, tako ni razumsko oko, kad mu je zjenica zastrta na način kako ti rekoh, ne spoznaje svoju ništavnost, niti poznaje moju dobrotu u sebi, od koje je primio bitak i sve s bitkom povezane milosti. Ne poznavajući mene niti sebe ne mrzi svoju sjetilnost, pače je ljubi, tražeći da zadovolji njezine požude; tako rađa mrtvu djecu, to jest mnoge smrtne grijehe. Mene ne ljubi; ne ljubeći mene ne ljubi ni ono što ja ljubim, to jest bližnjega, niti mu je milo da vrši ono što se meni sviđa, to jest istinske i stvarne kreposti, jer vi meni ne možete pružiti nikakve koristi. »Ja sam onaj koji jesam«. Nijedna stvar nije učinjena bez mene, osim grijeha. A grijeh nije ništa, nego oduzima duši mene, koji sam vrhovno dobro, lišavajući je milosti. No sviđaju mi se kreposti radi vaše koristi, da bih vas imao za što nagraditi sa sobom koji sam vječni život.
Tako vidiš da je njihova vjera mrtva, jer je bez djela, a djela koja imaju ne vrijede za vječni život, jer nemaju života milosti. Ipak se ne smije propustiti da se radi dobro, bilo da smo u milosti ili bez nje, jer je svako dobro nagrađeno i svaki grijeh kažnjen. Dobro koje se čini u milosti, bez smrtnoga grijeha, vrijedi za vječni život; a ono koje se čini u smrtnom grijehu ne vrijedi za vječni život, a ipak je nagrađeno na razne načine, kako sam ti rekao gore. Katkada ovima dajem vremena; ili ih stavijam u srce mojim slugama da mi se neprestano za njih mole da se riješe grijeha i svojh bijeda. Drugi put nemaju dar daljnjeg vremena koje je dodato njihovom životu, niti primaju plod molitava, nego su nagrađeni u vremenitim stvarima: tada im se događa kao životinji koja se tovi da bude povedena na klaonicu.
Takvi su se na sve načine opirali protiv moje dobrote, a ipak katkada čine koje dobro, premda ne u stanju milosti, nego u grešnom stanju. U dobrom djelovanju nisu se htjeli okoristiti vremenom da se obrate, niti su se htjeli okoristiti molitvama mojih slugu, niti drugim raznim načinima kojima sam ih zvao; zato ih odbacujem zbog njihovih manjkavosti. Ali moja dobrota hoće da ipak nagradi ono dobro djelo, to jest ono malo što su služili, pa ih onda nagrađuje u vremenitim stvarima, pa se njima debljaju, ali se ne popravijaju te dospijevaju u vječnu muku.
Vidi, dakle, kako se varaju! Tko ihje prevario? Sami su se prevarili, jer su odbacili svjetlo žive vjere te hodaju kao slijepi, pipajući i lijepeći se za ono čega se dotiču. Pa kako vide samo slijepim okom i kako su postavili osjećaj u prolazne stvari, ostaju prevareni te postupaju kao ludi, koji gledaju zlato škorpiona, a ne gledaju na njegov otrov. Znaj, dakle, da su uzeli, dobili, posjedovali stvari svijeta, sva svoja dobra i užitke bez mene, neurednim sebeljubljem. Oni pravo predstavljaju lik škorpiona, kojega sam ti spomenuo na početku, nakon one slike stabla, kad sam ti rekao da sprijeda nose zlato, a otraga otrov. Nije otrov bez zlata, niti zlato bez otrova, nego se najprije vidi zlato da se nitko nebo branio od otrova osim onoga koji je rasvijetjen svjetlom vjere.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 46
“Ja dopuštam ono trnje samo u svrhu dobra, iz ljubavi a ne iz mržnje”
Sada ću ti pokazati komu škodi, a komu ne škodi trnje i bodljike što ih je zemlja po grijehu urodila. A pošto sam ti do sada govorio o osuđenju odbačenih i o mojoj dobroti, te sam ti rekao kako ih je prevarila njihova sjetilnost, sada ti hoću reći kako su se oni sami ozlijedili na trnju života. Nitko,rođen u ovom životu, ne prolazi bez napora, ili tjelesnog ili duševnog. Moji sluge podnose tjelesne napore, ali je njihov duh slobodan, to jest ne osjećaju težine napora, jer su složili soju volju s mojom, a volja zadaje muku čovjeku. Muku tijela i duha podnose oni za koje ti rekoh da u ovome životu već kušaju predokus pakla, kao što moji sluge kušaju predokus vječnoga života.
Znadeš li kakvo je posebno dobro što ga imaju blaženi? Njihovo je dobro da imaju svoju volju ispunjenu onim što žele. Oni žele mene i, želeći mene, posjeduju me i uživaju me bez ikakvog suprotivljenja, jer su ostavili svu težinu tijela koje je imalo zakon što se borio protiv duha. Tijelo je bilo zapreka koja nije dopuštala da se savršeno
upozna istina, niti su me mogli vidjeti licem u lice, jer im tijelo nije to dopuštalo.
Ali nakon što je duša napustila težinu tijela, volja je zadovoljena jer, kako je željela da me vidi, tako me i vidi; a blaženstvo se sastoji u tom gledanju. Ona videći upoznaje, upoznavajući ljubi, ljubeći uživa mene, vrhovno i vječno dobro; uživajući zasićuje i ispunja u svojoj volji onu želju koju ima da me vidi i da me upozna. Tako želeći me ima i imajući me želi; ali je, kako ti rekoh, daleko od muke zbog želje i od dosade zbog sitosti. Tako vidiš da moji sluge primaju blaženstvo poglavito u tome da vide i poznaju mene. To gledanje i ta spoznaja ispunja njihovu volju, koja ima što želi, i tako je zasićena. Zato ti rekoh posebno da uživati vjećni život nije drugo nego imati ono što volja želi: a sada se ona zasićuje gledajući i poznavajući mene.
U ovom životu pravedni kušaju zalog viečnoga života, kušajući ono isto dobro, kojim ti rekoh da su zasićeni. Kako imaju ovaj zalog života? Imaju ga time što susreću moju dobrotu u samima sebi, i što poznaju moju istinu. Razum, koi je duševno oko, ima takvu spoznaju kad je rasvijetljen od mene. Ovo oko ima zjenicu vjere, rasvijetijenu svijetlom koje čini da se razlikuje, upoznaje i slijedi put i nauk moje Istine, utjelovljene Riječi. Bez ove zjenice vjere gledala bi duša samo na ljudski način te, premda bi imala osjetilo vida, zjenica bi bila zastrta krpom. Zjenica razumskog oka je vjera; ako joj se ispred postavi krpa nevjere, koja se dobiva iz samoljublja, ne vidi; ona ima osjetilo oka, ali nema svjetla, jer joj je ono oduzeto.
Razumijes dakle kako oni gledajući razumiju, razumijevajući ljube, ljubeći zatajuju i gube svoju volju. Izgubivši svoju, oblaće se u moju koja želi samo vaše posvećenje. Odmah zatim nastoje okrenuti glavu od puta ispod mosta, počinju se penjati mostom i prolaze kroz trnje. I budući da imaju noge svojih osjećaja obuvene mojom voljom, ne osjećaju boli. Zato ti rekoh da podnose tijelom a ne duhom, jer je u njima mrtva sjetilna volja koja zadaje muku stvorenom duhu. Kad je dignuta volja, dignuta je muka, pa tako sve podnose s poštovanjem prema meni; pripisujući u milost što su zbog mene mučeni, žele samo ono što ja želim.
Ako im zadajem muku od strane zloduha, dopuštajući mnogo napasti da ih kušam u krepostima, oni se odupiru voljom koju su ojačali u meni ponizujući se i smatrajući se nedostojnima mojega mira i duševnog pokoja, a dostojnima muka. Tako žive u veselju i spoznaji samih sebe, bez muke koja ih muči.
Ako imaju poteskoća od ljudi, bolesti, siromaštva, promjene stanja u svijetu,od gubitka djece i drugih stvorova što ih mnogo ljube, od trnja nikloga iz zemlje poslije grijeha, sve podnose sa svjetlom razuma i svete vjere, držeći oko uprto u mene koji sam vrhovna dobrota, te mogu htjeti samo dobro, a ja dopuštam ono trnje samo u svrhu dobra, iz ljubavi a ne iz mržnje.
Spoznavši moju ljubav gledaju na sebe i priznaju svoje manjkavosti; svjetlom vere vide da dobro mora biti nagrađeno a grijeh kažnjen. Vide da bi svaki mali grijeh zaslužio neizmjeru kaznu, jer je učinjen protiv mene koji sam neizmjero dobro; pa smatraju milošću što hoću da ih kaznim u ovome životu koji traje konačno vrijeme. I tako isplaćuju svoj grijeh skrušenjem srca, te ujedno stjeću zasluge savršenom ustrpljivošću, tako da su im njihovi napori nagrađeni neizmjernim dobrom.
Oni zatim znadu da je svaki napor ovoga života malen zbog kratkoće vremena. Vrijeme je poput vrška igle, ne više: kad prođe vrijeme, prošao je i napor. Vidi dakle kako je malen. Oni podnose ustrpljivo, prolaze kroz sadašnje trnje, koje im se ne dotiće srca, jer je srce odvojeno od sjetilne ljubavi,postavljeno je u me i sjedinjeno je samnom po osjećaju ljubavi.
Dakle je istina da oni kušaju vječni život primajući zalog u ovome životu; stojeći u vodi ne raskvasuju se; prolazeć trnjem ne osjećaju bol, jer su upoznali mene vrhovno dobro, i tražili su ga ondje gdje se ono nalazi, to jest u Riječi, mojem Jedinorođenom Sinu.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 45
"Radije hoće da umru od gladi negoli da ponešto prođu kroz trnje."
Rekoh ti da đavao pozivlje ljude na mrtvu vodu,to jest na vodu koju on ima za sebe, zasljepljujući ih užitcima i lagodnostima svijeta. Hvata ih na udicu užitaka pod izlikom dobra, kad ih ne može uhvatiti na drugi način, jer se oni ne bi pustili uhvatiti ako ne bi našli kakvo dobro ili ugodnost, budući da duša po naravi uvijek teži za dobrim.
Istina je da duša, zaslijepljena samoljubljem, ne razlikuje koje je pravo dobro što može biti od koristi njoj samoj i tijelu. Stoga đavao, nepravednik kakav jest, videći da je čovjek zaslijepljen sjetilnim samoljubljem, predlaže mu razne i različite grijehe pod vidom koristi ili dobra, i svakomu ih predstavlja prema njegovu stanju, već prema glavnim grijesima prema kojima vidi da je sklon. Jedno predstavlja svjetovnjaku,a drugo redovniku; jedno prelatima, a drugo gospodi: svakomu prema njegovom posebnom stanju. Ovo ti kažem, jer ti sada želim govoriti o onima koji se guše dolje, u rijeci; oni imaju obzira samo prema sebi, ljubeći sebe do te mjere da mene vrijeđaju.
Već sam ti govorio kakav im je svršetak; ali ti sada hoću pokazati kako se varaju jer, dok hoće da izbjegnu muke, upadaju u njih, to jest da se drže puta moje Riječi, mojega Sina; pa se stoga povlače natrag bojeći se trnja. To se događa, jer su zaslijepljeni, te ne vide niti poznaju istine, kako sam ti pokazao na početku tvojega života kad si od mene tražila da budem milosrdan svijetu trgajući grešnike iz tame smrtnoga grijeha.
Ti znaš da sam ti onda pokazao samoga sebe u liku stabla kojega nisi vidjela gdje počinje ni gdje završava, nego si vidjela da je korijen spojen sa zemljom: a to je bila slika božanske naravi spojene sa zemljom vaše ljudske naravi. Pri dnu stabla bilo je, ako se dobro spominješ, trnje od kojega su se udaljavali svi oni koji su ljubili svoju sjetilnost i trčali su na brdo kukolja, kojim sam ti prikazao sve užitke svijeta.
Onaj kukolj je izgledao pšenicom; stoga su mnoge duše u njem pogibale, a mnoge, poznavajuć zavaravanje svijeta, vraćajući se ka stablu, prolažahu trnjem, to jest odlučnom voljom, a ta odlučnost, prije negoli nastane, jest trnje, kako čovjeku izgleda kada slijedi put istine. Uvijek se bore s jedne strane savjest, a s druge strane sjetilnost, ali čim savjest, mrzeći i oduravajući sebe , junački odluči govoreći: »Hoću da slijedim Krista raspetoga«, odmah skrši trnje i nalazi neprocjenjivu slatkoću, kako sam ti onda pokazao; i oni je nalaze, tko više tko manje, već prema vlastitom raspoloženju i nastojanju.
Rekoh ti također: »Ja sam vaš nepromjenjivi Bog, niti se ustežem od ikojeg stvora koji hoće da dođe k meni.
Ljudima sam pokazao istinu, postavši im vidljiv, ja koji sam nevidljiv i pokazao sam im što znači ljubiti neku stvar mimo mene. Ali oni, zaslijepljeni maglom neuredne ljubavi, ne poznaju ni mene ni sebe. Vidi kako su u zabludi: radije hoće da umru od gladi negoli da ponešto prođu kroz trnje.
Ne mogu izbjeći da bi se oslobodili muka, jer nitko u ovome životu ne prolazi bez križa, ali njima je muka osvježenje. A pošto je po grijehu svijet rodio trnjem i bodljikama, te je nastala ova olujna rijeka, dao sam vam most zato da se ne potopite.
Tako sam ti pokazao da se oni varaju u neurednom strahu te da sam ja njihov Bog koji se ne mijenja i da nisam pristran, te da je moja želja sveta. To sam te također poučio u slici o stablu.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 44