"Svaka duša na času smrti, prije nego li se odijeli od tijela, vidi i osjeti u kakvo će mjesto poći"
Moja je pravda postavila đavla izvršiteljem pravde, da muči duše koje su me na bijedan način uvrijedile. Zle sam duhove postavio da napastuju moje stvorove i da im dosađuju, ne zato da moji stvorovi budu pobijeđeni nego da pobijede potvrđujući svoje kreposti i da od mene prime slavu pobjede. Nitko se ne smije bojati bilo kakve borbe sa đavlom ili njegove napasti koja mu nadođe, jer sam ja svoje vjernike učinio jakima i ojačao sam im volju učvršćujući je Krvlju svojega Sina. Tu volju vam ne mogu promijeniti ni đavao ni ikoji stvor, jer je to vaša volja i dana od mene slobodnom odlukom.
Vi je, dakle, slobodnom odlukom možete zadržati ili napustiti, kako vam se svidi. Vaša volja je oružje koje vi postavljate u ruke đavlu; vaša volja je nož kojim vas đavao izravno udara i ubija. Ali ako čovjek ne da toga noža svoje volje u ruke đavlu, to jest ako ne pristaje na njegove napasti i dosađivanja, nikad neće biti ranjen krivnjom grijeha, po nikakvoj napasti koja ga zadesi. Napast će ga, pače, ojačati otvaranjem razumskoga oka da vidi moju ljubav koja pripušta da budete kušani samo zato da dođete do kreposti te da u kreposti budete prokušani.
Do kreposti se dolazi samo spoznajom samih sebe i mene. Ta se spoznaja savršenije stječe za vrijeme napasti, jer tada čovjek spoznaje nepostojanost svoga bića, budući da ne može skinuti muke i dosađivanja koja bi htio izbjeći, i još prepoznaje mene u svojoj volji koja je ojačana mojom dobrotom te ne pristaje na one ružne misli. Još vidi, koliko mu dopušta moja ljubav, da je đavao slab i da po sebi može samo onoliko koliko mu ja dopustim; a ja mu dopuštam samo iz ljubavi, a ne iz mržnje, da pobijedite a ne da budete pobijeđeni, da dođete do savršene spoznaje mene i sebe i da vaša krepost bude prokušana, jer se ona kuša samo s onim što joj je protivno.
Vidiš, dakle, da su đavli moji sluge u kažnjavanju osuđenih u paklu i u kušanju u ovom životu, da se vježba i kuša krepost duša. Nije đavlova nakana da budete kušani u kreposti, jer on nema ljubavi, nego on hoće da vas liši kreposti; ali to ne može učiniti, ako vi nećete.
Sada vidiš kako je lud čovjek koji je slab ondje gdje sam ga učinio jakim, pa se sam od sebe stavlja u ruke đavla. Hoću stoga da ti znaš da na času smrti svi oni koji su za života ušli pod vlast đavla (a da nisu na to bili prisiljeni, jer to ne mogu biti, nego su se dragovoljno stavili u njegove ruke), čim dođu na rub smrti pod ovim naopakim gospodstvom, ne očekuju drugi sud, nego su suci sami sebi u svojoj savjesti i kao očajnici stižu u vječnu osudu. S mržnjom privlače k sebi pakao na času smrti i već prije negoli ga imaju uzimaju ga, oni i njihovi đavli, kao nagradu.
Na sličan način pravednici, koji su živjeli u pravednosti i umiru u ljubavi, kada dođe konačni čas, ako su živjeli savršeno u kreposti, prosvijetljeni svjetlom vjere vide očima vjere i savršenom nadom u Jaganjčevu Krv ono dobro koje sam im pripravio, i rukama ljubavi prihvaćaju te stiskovima ljubavi stiskaju mene, vrhovno i vječno dobro. I tako duša uživa vječni život prije negoli je ostavila smrtno tijelo, to jest prije negoli se je odijelila od tijela.
Drugi, koji su prešli život u običnom stanju ljubavi i nisu se našli u toj velikoj savršenosti, kad su došli u zadnje časove, prihvaćaju moje milosrđe onim svjetlom vjere i nade kakvo imaju savršeni. Ali oni imaju nesavršenu ljubav; stoga se stiskaju uz moje milosrđe smatrajući ga većim od njihovih grijeha.
Nepravedni grešnici čine protivno: oni s očajem gledaju svoje mjesto i mržnjom ga prihvaćaju; tako ne čekaju da budu suđeni, ni jedni ni drugi, nego odlaze iz ovoga života i svatko dobiva svoje mjesto. Kušaju ga i dostižu prije negoli odu iz tijela, na posljednjem smrtnom času: osuđenici s mržnjom i očajem,a savršeni sa svjetlom vjere i s nadom u božansku Krv. Nesavršeni, naprotiv, s milosrđem i s onom istom vjerom stižu u mjesto čistilišta.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 43
Kako osuđenici ne mogu poželjeti ništa dobra
Tolika je njihova mržnja, da ne mogu htjeti ni poželjeti ništa dobra, nego me uvijek psuju. Znaš li zašto ne mogu poželjeti dobra? Jer, kad čovjek svrši život, slobodna volja ostaje vezana; pa kad su tako izgubili prikladno vrijeme, ne mogu više ništa zaslužiti.
Ako završe život u stanju mržnje, s krivnjom smrtnoga grijeha, duša ostaje uvijek vezana po božanskoj pravdi vezom mržnje; uvijek uporna u onom zlu koje ima, grizući se sama u sebi; i tako joj se uvijek povećavaju muke, osobito zbog muka pojedinih osoba čijoj je osudi bila uzrokom. Ovo će vam pokazati bogati gavan kad je molio milost da bi Lazar pošao njegovoj braći koji su ostali na svijetu, da im javi njegove muke. To nije činio iz ljubavi niti iz samilosti prema braći, jer on nije imao ljubavi i nije mogao željeti išta dobra ni za moju čast ni za njihovo spasenje. Zaista sam ti već rekao da oni ne mogu učiniti ništa dobra bližnjemu te da mene psuju, jer je njihov život završio u mržnji prema meni i prema krepostima.
Ali zašto se onda zauzima za braću? To čini zbog toga što je bio najstariji te ih je odgojio u bijedi u kojoj je živio, pa je tako bio uzrok njihovom osuđenju. Po tome je vidio da će slijediti muke njemu samome, jer će oni doći da se strašno muče skupa s njime, i u tim mukama će se uvijek gristi, jer su njihovi životi svršili u mržnji.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 40
"Ovaj grijeh mi teže pada od svih drugih grijeha"
Ovo drugo pokaranje grešnika, predraga kčerce, proizlazi iz činjenice što je grešnik došao na zadnji čas, kada više ne može imati lijeka, jer je stigao na posljednji čas smrti, gdje je onaj crv savjesti, koji je,kako rekoh, zaslijepljen vlastitom ljubavlju prema sebi. Sada, na času smrti, ovaj crv počinje glodati, i stoga s gorčinom grize samoga sebe videći da je svojom krivnjom doveden u toliko zlo. Kad bi duša imala svjetlo raspoznavanja i kajanja za svoje grijehe ne zbog paklenih muka koje slijede, nego jer je uvrijedila mene koji sam vrhovna i vječna dobrota, još bi našla milosrđe. Ali ako čas smrti prođe bez svjetla, samo sa crvom savjesti, bez pouzdanja u Krv, ili žaleć se na svoje muke više zbog svoje štete negoli zbog moje uvrede, dolazi do vječne osude.
Tada ga kruto prihvaća moja pravda, kako zbog nepravde tako zbog krivog suda. I to ne samo zbog općenite nepravde i krivog suda što ih je imao općenito u svijetu u svim svojim djelima, nego ponajviše zbog posebne nepravde i suda što ih je imao na kraju, to jest što je pretpostavio svoju bijedu kao da je veća od mojega milosrđa. Ovo je grešnik komu nije oprošteno ni ovdje ni ondje, jer time on neće da ima, nego prezire moje milosrđe. Ovaj grijeh mi teže pada od svih drugih grijeha što ih je počinio. Zato mi se Judino zdvajanje nije svidjelo, te je mojemu Sinu bilo teže od izdajstva što ga je počinio. Tako su oni pokarani zbog krivog suda koji se sastoji u tom što pretpostavljaju da je njihov grijeh veći od mojega milosrđa, pa su stoga kažnjeni skupa sa đavlima i vječno su s njima mučeni.
Također su pokarani zbog nepravde. Onda čine nepravdu, jer ne vraćaju meni ono što je moje, niti sebi ono što je njihovo. Meni moraju vratiti ljubav i gorčinu sa skrušenjem srca i prikazati mi to za uvredu koju su mi nanijeli. Dok oni čine protivno, dajući sebi ljubav žaljenja samih sebe i žaljenja zbog kazne koju očekuju za svoje grijehe. Tako vidiš da čine nepravdu, i stoga su kažnjeni za jedno i za drugo, jer su prezreli moje milosrđe. S pravom ih prepuštam skupa s njihovom okrutnom sluškinjom, a to je sjetilnost, i krutim tiraninom, a to je đavao, komu su postali robovi posredstvom te sluškinje, sjetilnosti, da budu skupa kažnjeni i mučeni, kao što su me skupa vrijeđali. Mučeni, velim, od đavola, mojih slugu, što ih je moja pravda postavila da zadaju muke onima koji su činili zlo.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 37
"Nijedan grijeh nije toliko odbojan i ne oduzima toliko svjetlost razuma, koliko ovaj grijeh"
Kako su plodovi ovoga stabla toliko različiti, koliko su različiti grijesi. Grijeh tjelesnosti.
Plodovi ovoga stabla, koji donose smrt, između sebe su toliko različiti, koliko ima različitih grijeha. Neke od njih vidiš da su hrana životinjama, a to su grijesi što ih čine oni koji žive nečisto, držeći tijelo i duh kako čini svinja koja se valja u blatu. Na isti se način oni valjaju u blatu tjelesnosti. O prijava dušo, gdje si ostavila svoje dostojanstvo! Ti koja si bila sestra anđelima, a sada si postala prijava životinja. Takvi se grešnici nalaze u tolikoj bijedi, tako da su nepodnosivi ne samo meni, koji sam vrhovna čistoća, nego ni sami đavli, kojima su postali prijatelji i sluge, ne mogu gledati gdje se počinja tolika nečistoća. Nijedan grijeh nije toliko odbojan i ne oduzima toliko svjetlost razuma, koliko ovaj grijeh. I filozofi su spoznali, ne svjetlom milosti, kojega nisu imali, nego im je narav pružala takvo svjetlo da vide kako ovaj grijeh potamnjuje razum; stoga su se neki čuvali u uzdržljivosti da bolje uče. Odbacivali su također bogatstvo zato da misao na bogatstvo ne bi obuzela njihovo srce. Tako ne čini lažan i nerazuman kršćanin koji je izgubio milost po grijehu.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 32
"To su glavne četiri mane koje ubijaju dušu"
O nedostojnosti onih koji prolaze rijekom ispod mosta i kako je duša koja prolazi ispod mosta nazvana od Boga stablom smrti koje ima svoje korijenje poglavito u četiri mane.
Kad je ona duša svojom riječju ponešto raširila svoje srce u milosrđu Božjem, ponizno je čekala da će joj biti održano obećanje. Bog je, prihvativši riječ, govorio:
Draga kćerkice, ti si govorila preda mnom o mojem milosrđu jer sam ti ja dao da ga okusiš i da ga vidiš u riječima koje sam ti rekao: »To su oni za koje tražim da za njih molite. « Ali znaj da je moje milosrđe neusporedivo veće od onoga što ti vidiš; jer je tvoje gledanje nesavršeno i konačno, a moje je milorde savršeno i neizmjerno; i tako se ne može postavljati usporedba osim kao između konačnih i beskonačnih stvari.
Htio sam da ti okusiš ovo milosrđe, a također i dostojanstvo čovjeka (koje sam ti gore pokazao) zato da bolje upoznaš krutost i nedostojnost nepravednih ljudi koji se drže puta ispod mosta. Otvori razumsko oko i pogledaj one koji se svojevoljno guše: gledaj u kakvu su nedostojnost pali po svojim grijesima.
Prije svega oni su oboljeli, a to se događa kada začnu smrtni grijeh u svojoj pameti, zatim ga porode i tako izgube život milosti. Pa kao što mrtav čovjek ne može upotrijebiti bio koje osjetilo, niti se sam pomiče, nego kad ga drugi podignu, tako i oni koji su ugušeni u rijeci neuredne ljubavi svijeta, mrtvi su za milost. I tako su mrtvi da njihovo pamćenje ne drži više uspomenu na moje milosrđe, razumsko oko ne vidi niti raspoznaje moje istine, jer je osjećaj mrtav. Njihov je razum postavljao preda se jedino sama sebe sa svojom ljubavlju prema sjetilnosti. I volja je grešnikova mrtva prema mojoj volji, jer ljubi samo mrtve stvari. Kad su mrtve tri moći, tada su sva djela, izvanjska i unutarnja, mrtva s obzirom na milost, niti se više može braniti od svojih neprijatelja, niti se pomoći sam, osim da ga ja pomognem.
Istina je da ovaj mrtvac u kojem je ostala slobodna volja, svaki put kad traži moju pomoć, može je imati dok živi u smrtnom tijelu; ali sam po sebi ne može ništa. On je postao sam sebi nepodnosiv, hoteći da vlada svijetom, njime vlada ono što ne postoji, to jest grijeh. Grijeh je tek jedno ništa, a grešnici su robovi grijeha.
Ja sam ih učinio stablima ljubavi posredstvom života milosti koju su imali na svetom Krštenju; a oni su postali stabla smrti, jer su zaista mrtvi, kako sam ti rekao. Znadeš li gdje je korijen ovoga stabla? U visosti oholosti koja se hrani sjetilnom ljubavlju prema samima sebi; njezina srž je neustrpijivost; njezin porod je pomanjkanje razlučivanja. To su glavne četiri mane koje ubijaju dušu onoga za koga ti rekoh daje stablo smrti, jer su mu oduzele život milosti.
Unutar toga stabla hrani se crv savjesti, što ga čovjek veoma malo osjeća jer je, dok živi u smrtnom grijehu, zaslijepljen od samoljublja. Plodovi ovoga stabla jesu smrtonosni, jer vuku sokove iz korijena oholosti; siromašna je duša puna nezahvalnosti, od čega joj dolazi svako zlo; kad bi ona bila zahvalna na primljenim dobročinstvima, poznavala bi mene; a poznavajući mene poznavala bi samu sebe, i tako bi bila u mojoj ljubavi. Ali ona, slijepa, ide vučena dolje po rijeci i vidi samo vodu koja protječe.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 31