Siromaštvo duhom
Govorila sam: Isus neće da tražim natrag ono što mi pripada; to bi mi se moralo činiti lako i prirodno, jer ništa nije moje. Zemaljskih sam se dobara odrekla zavjetom siromaštva, nemam dakle prava da se tužim ako mi se oduzima stvar koja nije moja; moram se, naprotiv, radovati kad mi se dogodi da osjetim siromaštvo. Nekad mi se činilo da ni za što ne prianjam, ali otkako sam shvatila Isusove riječi, vidim da sam prigodice vrlo nesavršena. Tako, na primjer, u slikarskom poslu ništa nije moje, to dobro znam; ali ako, prilazeći poslu, nađem da su kistovi i boje u neredu, ako je nestalo koje ravnalo ili nožić, strpljivost me skoro napušta te moram objema rukama dobro zgrabiti svoju hrabrost da ne tražim ogorčeno stvari koje mi nedostaju. Katkada doduše moram tražiti stvari koje su mi neophodno potrebne, ali ako to učinim ponizno, ne ogrješujem se o zapovijed Isusovu; naprotiv, radim poput siromaha koji pružaju ruku da dobiju ono što im je potrebno; ako ih tko odbije, ne čude se, jer im nitko ništa ne duguje.
Ah, kakav mir preplavljuje moju dušu kad se uzdiže nad osjećaje naravi… Ne, nema radosti koja bi se mogla usporediti s onom koju uživa pravi siromah duhom. Ako ravnodušno moli što mu je potrebno, pa ako mu ne samo odbiju tu stvar nego mu još pokušaju oduzeti ono što ima, on slijedi savjet Isusov:
»Ostavi i svoju kabanicu onome tko se hoće parničiti s tobom za tvoju haljinu…« (Mt 5,40)
Ostaviti svoju kabanicu, to mi se čini kao da znači odreći se svojih posljednjih prava, znači smatrati se sluškinjom, ropkinjom drugih. Kad čovjek ostavi svoju kabanicu, lakše hoda, lakše trči, pa i Isus dodaje: »I tko god te prisili da ideš tisuću koraka, pođi i još dvije tisuće s njim.« (Mt 5,41) Zato nije dovoljno da dajem svakome tko me moli, nego treba da preteknem takve želje, treba da se pokažem vrlo zahvalnom, vrlo počašćenom što mogu učiniti uslugu, pa ako mi se uzme stvar kojom se služim, ne smijem pokazati da žalim za njom, nego se naprotiv moram pokazati sretnom što sam je se oslobodila. Ljubljena moja Majko, vrlo sam daleko od toga da živim ono što shvaćam, ali sama želja da to činim daje mi mir.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Pomoćna učiteljica novakinja - Lijek protiv taštine
Ljubljena moja Majko, podsjetila sam vas na prvo djelo koje ste se Isus i vi udostojali izvršiti po meni, ali to je bio samo uvod u poslove koji su mi imali biti povjereni.
Kad mi je bilo dano da prodrem u svetište duša, vidjela sam odmah da taj posao nadilazi moje snage; tada sam se bacila u naručje dragoga Boga, kao malo dijete, i rekla mu, skrivajući svoje lice u njegovu kosu: »Gospodine, ja sam premalena da hranim tvoje kćeri; ako hoćeš da im preko mene daješ ono što svakoj odgovara, napuni moju malu ruku, i ja ću, ne ostavljajući tvoje naručje i ne okrećući glavu, davati tvoga blaga duši koja dođe da me moli hrane. Ako joj hrana bude prijala, znat ću da je ona ne duguje meni, nego tebi; naprotiv, ako se bude tužila i smatrala gorkim ono što joj dajem, moj mir neće biti pomućen; pokušat ću je uvjeriti da ta hrana dolazi od tebe, i dobro ću se čuvati da joj ne tražim druge.«
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Jedina je milost koju te molim, da te nikada ne uvrijedim!
Pretpostavljam da sam se rodila u zemlji obavitoj gustom maglom; nikada nisam vidjela nasmijani izgled prirode, preplavljen i preobražen sjajnim suncem. Od svoga djetinjstva čujem, doduše, govoriti o tim divotama, znam da zemlja u kojoj sam nije moja domovina, da ima druga zemlja za kojom moram težiti bez prestanka. To nije pripovijest koju je izmislio neki stanovnik tužne zemlje u kojoj živim: to je sigurna stvarnost, jer je Kralj domovine gdje sjajno sunce sja došao da živi trideset i tri godine u zemlji tminâ. Ali jao! Tmine nisu shvatile da je taj božanski Kralj svjetlo svijeta... (Usp. Iv 1,5 i 9)
Ali, Gospodine, tvoje je dijete shvatilo tvoju božansku svjetlost, ono te moli da oprostiš njegovoj braći, spremno je da jede kruh muke dokle god ti hoćeš, i ne želi se od toga stola puna gorčine, za kojim se hrane siromašni grešnici, dići prije dana koji si ti označio... Ali zar ne može tvoje dijete reći u svoje ime i u ime svoje braće: »Smiluj nam se, Gospodine, jer smo siromašni grešnici!«... (Lk 18,13) O Gospode, otpusti nas opravdane...
Neka svi oni koje još nije obasjala svijetla luč vjere ugledaju napokon njezino svijetlo... O Isuse, ako treba da stol što su ga oni oskvrnuli očisti duša koja te ljubi, spremna sam da sama s njega jedem kruh kušnje dok ti se ne svidi da me uvedeš u svoje svijetlo kraljevstvo. Jedina je milost koju te molim, da te nikada ne uvrijedim!.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Ali nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostati zatvorena u dnu srca.
Predraga Majko! Razmišljajući o tim riječima Isusovim, shvatila sam koliko je moja ljubav prema mojim sestrama nesavršena, vidjela sam da ih ne ljubim kako ih ljubi dragi Bog. Ah!
Sada shvaćam da se savršena ljubav sastoji u tome da podnosimo pogreške drugih, da se ne čudimo njihovim slaboćama, da se uzdižemo najmanjim djelima kreposti koje u njima vidimo, ali nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostati zatvorena u dnu srca. »Nitko«, kazao je Isus, »ne užiže svjetlo da ga stavi pod posudu, nego ga stavlja na svijećnjak da svijetli svima koji su u kući.« (Mt 5,15) Čini mi se da ovo svijetlo znači ljubav koja treba da osvjetljuje i razveseljuje ne samo one koji su mi najmiliji, nego sve one koji su u kući, ne izuzimajući nikoga.
Kad je Gospodin zapovjedio svome narodu da ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe (usp. Lev 19,18), još nije bio sišao na zemlju; a znajući dobro koliko čovjek ljubi svoju vlastitu osobu, nije mogao tražiti od svojih stvorova veće ljubavi prema bližnjemu. Ali kad je Isus svojim apostolima dao novu zapovijed, svoju zapovijed, kako kaže malo dalje (usp. Iv 15,12), ne govori više da ljube bližnjega kao sama sebe, nego da ga ljube kao što ga je on, Isus, ljubio, i kao što će ga ljubiti do svršetka vjekova...
Ah! Gospodine, ja znam da ti ne zapovijedaš ništa nemoguće, ti bolje od mene znadeš moju slabost, moju nesavršenost, ti dobro znaš da nikada ne bih mogla ljubiti svoje sestre kao što ih ti ljubiš, kad ih ti sam, o moj Isuse, ne bi ljubio još u meni. Ti si zato proglasio novu zapovijed, jer si mi htio udijeliti tu milost. Oh, kako ljubim tu zapovijed jer mi daje jamstvo da je tvoja volja da u meni ljubiš sve one koje mi zapovijedaš ljubiti!
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Kakvih li se nemira oslobađa čovjek kad čini zavjet poslušnosti!
O draga Majko, kakvih li se nemira oslobađa čovjek kad čini zavjet poslušnosti! Kako su sretne jednostavne redovnice! Kako je njihov jedini kompas volja poglavara, uvijek su sigurne da su na pravom putu, ne moraju se bojati da se varaju, pa ni onda kad im se čini sigurnim da se poglavari varaju. Ali kad koja prestane gledati na neprevarljivi kompas, kad se udalji od puta za koji kaže da njime ide, pod izlikom da čini volju dragoga Boga, koji ne obasjava uvijek ni one koji ipak njega zastupaju, duša odmah zaluta na suhe putove, gdje joj doskora ponestane vode milosti.
Predraga Majko, vi ste kompas koji mi je dao Isus da me sigurno dovede na vječnu obalu. Kako mi je ugodno upirati u vas svoj pogled i nakon toga ispunjavati volju Gospodnju! Otkad je dopustio da trpim napasti protiv vjere, mnogo je uvećao u mom srcu duh vjere, koji čini da u vama vidim ne samo majku koja me ljubi i koju ja ljubim, nego iznad svega čini da vidim Isusa kako živi u vašoj duši i po vama mi očituje svoju volju. Znam dobro, draga Majko, da sa mom postupate kao sa slabom dušom, kao s razmaženim djetetom; tako mi nije teško nositi breme poslušnosti, ali mi se čini, po onom što osjećam u dubini svoga srca, da ne bih promijenila svoga vladanja i da se moja ljubav prema vama ne bi nimalo umanjila kad bi vam se svidjelo da sa mnom postupate strogo, jer bih i tada vidjela da je to volja Isusova da tako postupate za najveće dobro moje duše.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica