Isus mi nije dao neosjetljivo srce
Za život u stranim karmelskim samostanima potreban je, draga Majko, (vi ste mi to rekli) sasvim poseban poziv. Mnoge duše misle da su za to pozvane, a uistinu nisu; rekli ste mi i to da ja imam taj poziv i da je samo moje zdravlje zapreka. Ja dobro znam da će te zapreke nestati ako bi me dragi Bog zvao u daljinu; tako živim bez ikakva nemira. Kad bih jednoga dana imala ostaviti svoj dragi Karmel, ah! To ne bi bilo bez bola; Isus mi nije dao neosjetljivo srce, i upravo zato što je sposobno da trpi, ja želim da dade Isusu sve što može dati.
Dobro osjećam da ne bih doživjela nikakva razočaranja, jer kad čovjek očekuje čisto trpljenje bez ikakve primjese, najmanja mu radost postaje neočekivano iznenađenje; i tada, vi to znate, draga Majko, samo trpljenje postaje najvećom radosti kad ga čovjek traži kao najdragocjenije blago.
O ne! Ja ne bih htjela otputovati s namjerom da uživam plod svojih djela; kad bi to bio moj cilj, ne bih osjećala ovaj slatki mir koji me preplavljuje, te bih trpjela i zbog toga što ne mogu ostvariti svoje zvanje za daleke misije. Već dugo ne pripadam sebi, potpuno sam se predala Isusu. On dakle može slobodno činiti sa mnom što mu se svidi. On mi je dao čežnju za potpunim progonstvom, On mi je dao da shvatim sve patnje koje ću tamo sresti, i pitao me hoću li piti tu čašu do dna; odmah sam htjela zgrabiti tu času koju mi je Isus pružio, ali On je povukao svoju ruku i pokazao mi da je zadovoljan mojom dobrom voljom.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Ah, pravo sam slutila da to mora biti predmet trajne patnje
Gospodin se često zadovoljava željom da radimo za njegovu slavu, i vi znate, draga Majko, da su moje želje vrlo velike. Vi znate i to da mi je Isus dao više nego jednu gorku čašu, ali ju je maknuo od mojih usana prije nego sam je pila, no opet ne prije nego sam okusila njezinu gorčinu.
Predraga Majko, sveti je kralj David imao pravo kad je pjevao: »Kako je dobro, kako je ugodno kad braća žive zajedno u slozi.« (Ps 132,1) To je istina, to sam osjetila vrlo često, ali ta se sloga postizavala na zemlji samo žrtvama. Ja nipošto nisam došla u Karmel da živim sa svojim sestrama, nego jedino zato da odgovorim na poziv Isusov. Ah, pravo sam slutila da to mora biti predmet trajne patnje ako se živi sa svojim sestrama, a ne želi se ništa popuštati prirodi. Kako se može reći da je savršenije udaljiti se od svojih?... Je li se ikada prigovorilo braći što se bore na istom bojištu, je li im se prigovorilo što zajedno jure da uberu palmu mučeništva?... Bez sumnje, s pravom se držalo da se oni uzajamno hrabre i potiču, ali i to da mučeništvo jednoga postaje mučeništvo svih. Isto je tako i u redovničkom životu, koji teolozi zovu mučeništvom . Predajući se Bogu, srce ne gubi svoje prirođene nježnosti: ta nježnost naprotiv raste postajući čistija i božanskija.
Predraga Majko, tom nježnošću ljubim ja vas, ljubim svoje sestre; sretna sam što se u obiteljskoj zajednici borim za slavu nebeskoga Kralja, ali sam također spremna da poletim na drugo bojište ako bi mi Božanski Vojskovođa izrazio tu želju. Ne bi bila potrebna zapovijed, nego samo pogled, samo jednostavan znak.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Sveta ravnodušnost
O draga Majko, dobro osjećam da sve što vam pripovijedam nije povezano, ali također osjećam potrebu da vam, prije nego vam govorim o prošlosti, iskažem svoje sadašnje osjećaje, jer ću ih kasnije možda zaboraviti. Hoću najprije da vam kažem koliko sam dirnuta svim vašim majčinskim nježnostima. Ah! Vjerujte, predraga moja Majko, srce vašega djeteta ispunjeno je zahvalnošću i nikada neće zaboraviti sve ono što vam duguje...
Draga Majko, što me dira iznad svega, to je devetnica koju obavljate u čast Našoj Gospi od Pobjede, to su mise koje dajete čitati za moje ozdravljenje. Osjećam da sva ta duhovna blaga čine veliko dobro mojoj duši. U početku devetnice govorila sam vam, draga Majko, da treba da me Blažena Djevica ozdravi ili da me odnese u nebo, jer sam smatrala da je velika žalost za vas i za zajednicu imati na brizi mladu bolesnu redovnicu; sada sam ipak spremna da budem bolesna i cijeli svoj život ako je to milo dragom Bogu, štoviše, pristajem da moj život bude vrlo dug. Jedina je milost koju želim, da mi život izgori od ljubavi.
O ne, ne bojim se duga života, ne odbijam borbu, jer »Gospodin je stijena na kojoj sam uzrasla, on je spremio moje ruke za borbu i moje prste za rat; on je moj štit, u njega se uzdam.« (Ps 143, 1-2) Isto tako nikada nisam molila dragoga Boga da umrem mlada, ali sam se uvijek nadala da je to njegova volja.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Katkada, doduše, sasvim slaba zraka sunca obasja moju tamu
Predraga moja Majko, možda vam se čini da preuveličavam svoju kušnju; zaista, ako sudite po osjećajima što ih izražavam u pjesmicama koje sam sastavila ove godine, mora vam se učiniti da sam duša puna utjehe, duša za koju je veo vjere gotovo razgrnut. A ipak... to za mene nije više veo, nego zid koii se diže do neba i sakriva zvjezdani svod nebeski...
Kad pjevam o nebeskoj sreći, o vječnom posjedovanju Boga, ne osjećam nikakve radosti, jer pjevam jednostavno ono što hoću da vjerujem. Katkada, doduše, sasvim slaba zraka sunca obasja moju tamu, tada kušnja na čas prestane, ali iza toga uspomena na zraku, mjesto da me razveseljuje, čini moju tamu još gušćom.
O draga Majko! Nikada nisam tako dobro osjetila koliko je Gospodin blag i milosrdan. On mi je tu kušnju poslao tek onda kad sam imala snagu da je podnesem; prije bi me ona, čvrsto vjerujem, bacila u malodušnost... Sad mi ona oduzima sve naravno zadovoljstvo što bi se moglo naći u mojoj želji za posjedovanjem neba. Predraga Majko, sad mi se čini da me ništa ne prijeći da odletim, jer nemam više velikih želja, osim želje da ljubim dok ne umrem od ljubavi...
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Ja sam spremna proliti i zadnju kap svoje krvi da posvjedočim svoju vjeru u nebo
Ah, neka mi Isus oprosti ako sa ga ražalostila. On zna dobro da, uza sve to što ne nalazim užitka u vjeri, bar pokusavam vršiti djela vjere. Mislim da sam u posljednjoj godini izrekla čin vjere više puta nego za cijeloga svog života. U svakoj novoj prilici za borbu, kad moj prijatelj dolazi da me izazove, vladam se junacki: znajući da je kukavičluk boriti se u dvoboju, okrećem leđa svome protivniku tako prezirno da ga ne gledam u lice; tada trčim k svome Isusu, govorim mu da sam spremna proliti i zadnju kap svoje krvi da posvjedočim svoju vjeru u nebo. Govorim mu da sam sretna što ne uživam to lijepo nebo na zemlji, da bi ga on otvorio za vječnost siromašnim nevjernicima.
Tako, unatoč ovoj kušnji, koja mi oduzima svaki osjećaj radosti, mogu ipak klicati: »Gospodine, ti me razveseljuješ svim djelima svojim.« (Ps 91,4) Jer, ima li veće radosti nego trpjeti za tvoju ljubav?.. Što je patnja dublja, to se manje pokazuje očima stvorova, to više razveseljuje tebe, o Bože! Ali kad bi se - što je nemoguće - dogodilo da ti ne znaš za moju panju, ja bih opet bila sretna što je posjedujem, kad bih po njoj mogla spriječiti ili popraviti jedan jedini grijeh počinjen protiv vjere.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica