Ali je li zaista u mom srcu čista ljubav?
Ali kako će ono zasvjedočiti svoju ljubav, kad se ljubav dokazuje djelima? Eto, malo će dijete bacati cvijeće, napunit će njegovim mirisima kraljevsko prijestolje, pjevat će svojim srebrnastim glasom pjesmu ljubavi.
Da, Ljubimče moj, evo, tako će se istrošiti moj život... Ja nemam drugoga sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim ni jednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi... Hoću da trpim iz ljubavi i dapače da se radujem u ljubavi; zato ću bacati cvijeće pred tvojim prijestoljem, neću proći ni kraj jednoga cvijeta a da mu ne skinem latice za tebe... Zatim ću, bacajući cvijeće, pjevati (a može li se plakati vršeći tako radosno djelo?), pjevat ću, pa i onda kad budem morala brati cvijeće usred trnja, i moja će pjesma biti toliko skladnija koliko trnje bude veće i oštrije.
Isuse, što će ti moje cvijeće i moje pjesme?... Ah, znam to dobro: ta mirisava kiša, te krhke i bezvrijedne latice, te pjesme ljubavi najmanjega od svih srdaca veselit će te, da, te sitnice pružat će ti veselje, izmamit će smiješak slavnoj Crkvi; ona će pokupiti moje latice što sam ih iz ljubavi pootkidala, stavit će ih na tvoje božanske ruke, o Isuse, i tako će ta Crkva nebeska, hoteći se igrati sa svojim malim djetetom, također bacati to cvijeće pošto ono od tvoga božanskoga dodira primi neizmjernu vrijednost, bacat će ga na trpeću Crkvu da u njoj ugasi plamen, bacat će ih na vojujuću Crkvu da joj donese pobjedu!...
O moj Isuse! Ja te ljubim, ljubim svoju majku Crkvu, sjećam se da »njoj najmanji pokret čiste ljubavi više koristi nego sva druga djela zajedno« (Sv. Ivan od Križa, Duhovna pjesma). Ali je li zaista u mom srcu čista ljubav?... Nisu li moje neizmjerne želje samo san i ludost?... Ah, ako je tako, Isuse, rasvijetli me: ti znaš da ja tražim istinu... Ako su moje želje nepromišljene, rasprši ih, jer su te želje za mene najveće mučeništvo... Međutim, ja osjećam, Isuse, pošto sam težila prema najuzvišenijim predjelima ljubavi, ako bude trebalo da ih jednoga dana ne postignem, ja sam onda ipak osjetila više slatkoće u svom mučeništvu, u svojoj ludosti, nego što ću ih kušati usred radosti u vječnoj domovini, osim ako mi kojim čudom ti oduzmeš sjećanje na moje zemaljske nade. Dopusti mi zato da srčem slatke gorčine svoga mučeništva...
Isuse, Isuse! Ako je želja da te ljubim tako slatka, kakva je tek slatkoća posjedovati, uživati ljubav?...
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
Prikazanje »Milosrdnoj Ljubavi«
Te godine, 9. lipnja, na blagdan Presvetog Trojstva, primila sam milost te sam shvatila više nego ikada koliko Isus želi biti ljubljen. Mislila sam na duše koje sebe prinose kao žrtve Božjoj pravednosti da odvrate i na sebe uzmu kazne određene za grešnike, i ta mi se žrtva učinila velika i plemenita, ali ni izdaleka nisam osjećala da me nešto vuče da je učinim.
»O Bože moj! - zavapih u dnu srca - zar će samo tvoja pravednost primati duše koje se prinose kao žrtve?... Zar ih ne treba i Tvoja milosrdna ljubav? ... Ona je svuda nepriznata, odbačena; bića na koja je želiš izliti okreću se k stvorovima tražeći kod njih sreću i njihovu bijednu ljubav, umjesto da se bace u Tvoj naručaj i da prihvate Tvoju neizmjernu ljubav... O moj Bože! Zar će Tvoja prezrena ljubav ostati u Tvom Srcu? Čini mi se, kad bi ti našao duše koje bi se prikazale kao žrtve paljenice Tvojoj ljubavi, da bi ih Ti ubrzo spalio; čini mi se da bi Ti bio sretan da ne moraš obuzdavati plimu svoje neizmjerne ljubavi koja je u Tebi... Ako se Tvoja pravednost rado rasterećuje, pravednost koja se proteže samo po zemlji, koliko više Tvoja milosrdna ljubav želi da zagrli duše, jer se Tvoje milosrđe diže do nebesa.... (usp. Ps 35,5) O moj Isuse! Daj da to budem ja, ta sretna žrtva! Spali svoju žrtvu paljenicu vatrom svoje božanske ljubavi!«
Ljubljena moja Majko! Vi, koji ste mi dopustili da se tako prikažem dragom Bogu, vi znate one rijeke, ili bolje, one oceane milosti koji su preplavili moju dušu... Ah, od onoga sretnoga dana čini mi se da me ljubav svu prožima i okružuje, čini mi se da me svakoga časa ta milosrdna ljubav obnavlja, čisti moju dušu ne ostavljajući u njoj ni traga grijeha; tako se ja ne mogu bojati čistilišta... Ja znam da sama po sebi ne bih ni zaslužila da uđem u to mjesto pokore, jer samo svete duše mogu onamo doći, ali ja također znam da Isus ne može željeti da nas zapadnu nekorisne patnje, i da mi ne bi ulio želje koje osjećam, kad ih ne bi htio ispuniti...
Oh, kako je sladak put ljubavi!... Kako želim prionuti tome da uvijek s najvećim predanjem činim volju Božju!
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
"Znanost ljubavi"
Nemojte misliti da se ja rastapam u utjehama. O ne, moja je utjeha u tom da ih nemam na zemlji. Isus me upućuje u tajnu, a ne pokazuje se i glas se njegov ne čuje; ne poučava me pomoću knjiga, jer ne razumijem što čitam, ali katkada me utješi jedna riječ, kao ova koju sam izvukla na kraju razmatranja (pošto sam ostala u tišini i suhoći): »Evo učitelja kojeg ti dajem, on će te naučiti sve što treba da činiš. Hoću da te naučim čitati iz knjige života u kojoj je sadržana znanost ljubavi. « Znanost ljubavi! Ah da, ta riječ slatko odjekuje u uhu moje duše, ja želim samo tu znanost. Premda sam za nju dala sva svoja bogatstva, smatram, kao zaručnica u Pjesmi nad pjesmama (8,7), da nisam dala ništa... Shvaćam vrlo dobro da nas samo ljubav može učiniti milima dragom Bogu, i ta je ljubav jedino dobro za kojim težim.
Isus se udostojao da mi pokaže jedini put koji vodi k tom božanskom ognju. Taj put je predanje maloga djeteta koje bez straha zaspi u naručju svoga oca... »Ako je tko sasvim malen, neka dođe k meni«, rekao je Duh Sveti na usta Salomonova (Iz 9,4). I taj isti Duh Ljubavi rekao je također da je »milosrđe dano malenima« (Mudr 6,7). U njegovo ime otkriva nam prorok Izaija da će na Sudnji dan »Gospodin povesti svoje stado na pašnjake, da će skupiti male jaganjce i privinuti ih na svoje grudi« (Izaija 40,11). I kao da sva ta obećanja nisu dovoljna, isti prorok, čiji je nadahnuti pogled već ponirao u vječne dubine, uzvikuje u ime Gospodinovo: »Kao što majka miluje svoje dijete, tako ću ja tješiti vas, nosit ću vas u svom naručju i njihati vas na svojim koljenima.« (Izaija 66,12-13).
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
"On ne treba naših djela, nego samo našu ljubav"
Ah, kad bi sve slabe i nesavršene duše osjećale ono što osjeća najmanja od svih duša, duša vaše male Terezije, ni jedna jedina ne bi gubila nadu da će stići na vrh gore ljubavi, jer Isus ne traži velikih djela, nego samo predanost i zahvalnost, jer je rekao u Psalmu 49 (9-13): »Ja ne trebam jaraca iz tvojih stada, jer su moje sve zvijeri šumske, tisuće životinja što pasu po bregovima; poznam sve ptice nebeske... Ako ogladnim, neću reci tebi, jer zemlja i sve na njoj pripada meni. Zar da jedem meso bikova i pijem krv jaraca? Žrtvuj Bogu žrtve hvale i zahvale.«
To je dakle sve što Isus traži od nas. On ne treba naših djela, nego samo našu ljubav, jer se taj isti Bog koji izjavljuje da mu nije potrebno da nam kaže ako je gladan, ne ustručava se prositi malo vode od Samaritanke. Bio je žedan... Ali govoreći: »Daj mi piti« (Iv 4,7), tražio je Stvoritelj svijeta ljubav svoga bijednoga stvora. Bio je žedan ljubavi.
Ah, osjećam više nego ikada, Isus je žedan, a susreće samo nezahvalnike i nehajnike među učenicima svijeta, a i među svojim vlastitim učenicima nalazi, jao, premalo srdaca koja mu se potpuno predaju, koja shvaćaju svu nježnost njegove beskrajne ljubavi.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica
"Bog uzima u obzir naše slabosti"
O, ljubljena moja Majko! Nakon toliko milosti, moram pjevati sa Psalmistom: “Gospodin je dobar, njegovo je milosrđe vječno.” (Ps 117,1) Čini mi se da kada bi svi stvorovi imali iste milosti kao ja, nitko se ne bi bojao dragoga Boga, već bi ga svi ljubili preko svake mjere , i da iz ljubavi, a ne od straha, nijedna duša ne bi pristala da ga ražalosti...
Shvaćam, međutim, da sve duše ne mogu biti jednake; treba da ih ima svakojakih , da posebice proslave svaku savršenost Božju. Meni je dao svoje neizmjerno milosrđe, i kroza nj ja promatram i klanjam se ostalim savršenstvima Božjim! Tada mi se čini da sva ona odsijevaju ljubavlju, pa i sama pravednost (možda čak više nego bilo koja druga savršenost) čini se da je obavijena ljubavlju.
Kako je slatka radost misliti da je dragi Bog pravedan, tj. da uzima u obzir naše slabosti, da savršeno poznaje krhkost naše naravi. Čega bih se dakle bojala? Ah, Bog, koji je beskrajno pravedan, koji se udostojao tako dobrostivo oprostiti sve pogreške rasipnog sina, zar ne bi morao biti pravedan i prema meni koja sam uvijek s njim? (Usp. Lk 15,31)
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica