Bože, kako te tvoja djeca slabo ljube
A ipak "većinom mi se držimo u svojim crkvama bez poštivanja, bez ljubavi prema Bogu, ni ne znajući čemu smo došli. Jedni puste da im srce i dušu zaokupi tisuće zemaljskih stvari; drugima je u crkvi dosadno i odvratno; ima ih napokon koji jedva da kleknu onda kad Bog prosiplje svoju dragocjenu krv za oproštenje njihovih grijeha; napokon neki, jedva što je svećenik sišao s oltara bježe. Bože, kako te tvoja djeca slabo ljube, ili bolje rečeno kako te preziru! Uistinu, kakvu lakoumnost i rastresenost pokazuju kad su u crkvama! Jedni spavaju, drugi govore, a nitko se gotovo ne bavi onim čime bi morao.
Sveti Ivan-Marija Vianney
Više o tome što je govorio Ivan Marija Vianney mozete pronaci ovdje.
O njegovom životu možete pročitati ovdje.
"Eto! Vjere nema."
"Eto! Vjere nema. Mi smo siromašni slijepci, nama je magla pred očima. Samo bi vjera mogla tu maglu rastjerati... Jer se Spasitelj ne pokazuje u presvetom oltarskom sakramentu u svom veličanstvu, vi se držite ovdje bez poštivanja; ali to je ipak On! On je među vama! Kao onaj biskup što je neki dan bio ovdje: svatko ga je tiskao... Da se je znalo da je to biskup! ... Kad doskora budem držao Spasitelja u rukama; kad vas ovaj dobri Bog bude blagoslivljao, molite ga da otvori oči vašeg srca; recite mu kao slijepac od Jerihona: "Gospodine, daj da progledam!" Sigurno ćete postići ono što želite, jer on hoće samo vašu sreću; njegove su ruke pune milosti i gleda kome će ih dati. Nažalost! Nitko ih neće... O nehaja li, o nezahvalnosti li! Odveć smo nesretni što ovoga ne shvaćamo! Shvatit ćemo to jednom, ali onda će biti prekasno!"
Sveti Ivan-Marija Vianney
"Kad izađete iz crkve ne zaustavljajte se da razgovarate"
"Kad izađete iz crkve ne zaustavljajte se da razgovarate" i ne rastresajte se; "nego misleći na sreću koju imate da držite Isusa Krista u svom srcu, otiđite kući i bdijte tako na sve svoje misli, riječi i djela, da sačuvate netaknutu milost Božju." S dušom je i milošću slično kao s tekućinom u kakvoj posudi. "Uzmite bocu likera i dobro je začepite, sačuvat ćete liker dokle god hoćete. Isto tako, ako čuvate Spasitelja u sabranosti, iza pričesti, dugo ćete vremena osjećati žarku vatru koja će vašem srcu uliti divnu sklonost prema dobru i jaku odvratnost prema zlu!"
Sveti Ivan-Marija Vianney
Nedostojna Pričest
"Nedostojne svete pričesti" nisu rijetkost. Koliko ih je koji drsko pristupaju Svetom stolu, s grijesima koje su sakrili ili zatajili u ispovijedi! Koliko ih je koji ne žale što su sagriješili, kako Bog traži od njih i zadržavaju potajnu volju da opet upadnu u grijeh i ne čine sve što je potrebno da se poprave! Koliki ne izbjegavaju grešne prigode, iako mogu, ili idući čak na pričest zadržavaju mržnju u svom srcu! Ako ste ikad u ovakvom stanju došli na svetu pričest, učinili ste svetogrđe." Strašan grijeh, o kome ćemo sad razmišljati.
1. Tko se nedostojno pričešćuje izdajnik je i varalica
"Slagavši najprije Duhu Svetom na ispovijedi sakrivši ili zatajivši koji grijeh, taj nesretnik usuđuje se doci među vjernike, koji se spremaju da prime ovaj kruh, pretvarajući se da ga i on poštuje! Ne, ne, ništa ga ne zaustavlja; on ide naprijed da dovrši svoju osudu.
Uzalud dobri Spasitelj, videći ga da dolazi dovikuje mu iz svetohraništa, kao izdajničkom Judi: "Prijatelju, zašto si došao? Što, prijatelju, ti ćeš izdati svoga Boga i svoga Spasitelja znakom mira?
Stani, stani, sine; iz milosrđa poštedi me." Ali ne, ne, ni grižnja savjesti, ni ljubezno prigovaranje njegova Boga ne mogu zaustaviti njegovih zločinačkih koraka. Ako pođe naprijed, on će izbosti svoga Boga i svoga Spasitelja! Oh, nebesa, kakve li strahote! Možete li podnijeti, a da ne dršćete, ovog nesretnog ubojicu vašeg Spasitelja?
Zar to nije vrhunac zločinstva i užasa u svetom mjestu!"
2. Tko se nedostojno pričešćuje pokazuje veliku nezahvalnost
"Zašto me progonite? govorio je Isus Židovima. Zar stoga što sam otvorio oči slijepima, povratio hod hromima, zdravlje bolesnima, uskrisivao mrtve? Zar je to zločin što sam vas toliko ljubio?" Ovako Isus govori onima koji obeščašćuju njegovo presveto tijelo i njegovu dragocjenu krv. Veličina njihove nezahvalnosti pokazuje se u tome što vrijeđaju svoga dobročinitelja s najvećim njegovim dobročinstvom; što više oni se služe njime samim da ga uvrijede. Još, -kaže nam Isus na usta svoga proroka - da me ovako vrijeđaju neprijatelji ili neznabošci, koji nisu nikad imali sreće da me upoznaju, ili krivovjerci rođeni u zabludi, to bi mi manje teško bilo; ali vi, kaže nam, koje sam stavio u krilo svoje Crkve, vi koje sam obogatio svojim najdragocjenijim darovima; vi, koji ste po krštenju postali moja djeca, baštinici moga kraljevstva...
Što! Vi se usuđujete vrijeđati me najstrašnijim svetogrđem; što!
Vi možete još udarati u srce najboljeg oca, koji vas je ljubio do smrti. Nezahvalnici, zar zbilja, još niste zadovoljni svim okrutnostima što su izvršene na mome tijelu za vrijeme moje bolne...? Ah, smilujte se, poštedite svoga Boga koji vas je toliko ljubio; zašto hoćete da me po drugi put ubijete, primajući me s grijehom u srcu?
3. Tko se nedostojno pričešćuje čini jedan od najtežih grijeha
"Hoćete li da znate što on čini? Slušajte dobro, da mognete shvatiti veličinu te okrutnosti prema Isusu. Što biste rekli o čovjeku, kome bi oca vodili da ga smaknu i kad bi - ne našavši vješala da ga objese,
- sin njegov rekao krvnicima: Nemate vješala, ali evo mojih ruku, poslužite se njima da objesite moga oca? Ne biste mogli gledati tako divljačkog čina, a da ne zadrhtite od užasa ... A eto, ako smijem, ja bih rekao da to nije još ništa, usporedimo li to sa strašnim zločinom što ga čini onaj koji se nedostojno pričešćuje."
Što je uistinu smrt, pa i nasilna, u poredbi s onim što čini grješnik koji hoće da Isusa usmrti u Euharistiji? «Židovi su progonili Isusa za vrijeme njegovog zemaljskog života, ali onaj tko se nedostojno pričešćuje vrijeđa ga u njegovom slavnom obitavalištu." "Dok je bio na zemlji bilo je samo jedno mjesto, gdje su Isusa razapeli, ali sad ima toliko križeva koliko svetogrdnih srdaca." Isus je umro jednom samo
"naravnom smrću, ali smrt što mu je zadajete svojim nedostojnim pričestima, ah, kad će ona završiti? Kakve li duge smrtne muke!"
Na Kalvariji izgleda da je i najneosjetljivije ljude dirnula smrt Spasiteljeva, te kao da su htjeli dijeliti njegove trpnje. "Ali ovdje ništa takva; njega grdi, vrijeđa, udara, davi odvratni i ništav čovjek, i sve to šutke: sunce ne pomrčava, zemlja ne drhti, oltar se ne ruši. Zar se dobrostivi Bog, tako nedostojno vrijeđan, ne može još većim pravom potužiti nego na drvetu križa, da je napušten? Zar ne bi morao poviknuti: "Bože moj, zašto si me prepustio bijesu svojih neprijatelja? Zar svaki čas moram umirati?"
"Bože moj, kako kršćanin može imati hrabrosti da ode k Svetom stolu, s grijehom u srcu, da ti smrt zada? Nema ni križa, ni Kalvarije kao nekoć, kaže on đavolu, ali ja sam našao nešto što će ih nadomjestiti. - Što? pita u čudu đavo. - Svoje srce. Budi spreman, ja ću uhvatiti Isusa; on te je bacio u pakao, osveti mu se sad, davi ga na ovom križu. - Bože moj, može li čovjek misliti na ovo, a da ne drhti od užasa? Ne, ne, kad bi bilo hiljadu paklova, to ne bi bilo dosta da osveti takav zločin."
Nažalost, kaže sv. Pavao, tko se nedostojno pričešćuje pije i jede svoju vlastitu osudu (I. Kor., XI, 29). Strašne li nesreće! Osuda ovih nesretnika nije zapisana na papiru, nego u njihovom vlastitom srcu.
Na času smrti, Isus će doći, sa zubljom u ruci, u sva svetogrdna srca i naći svoju presvetu krv obeščašćenu, gdje vapi za osvetom. O božanski Spasitelju, hoće li srdžba i moć tvoga Oca biti dovoljna da kazni ove nesretne Jude u najvećim dubinama pakla." Pišući ove retke svetac je, izgleda, mislio i na obeščašćivanje svete mise.
Neke večeri, pripovijeda vlč. Monnin, sluga Božji, izašavši iz crkve, govorio je, ne znam pod dojmom čega, s dubokom, neizrecivom bolju o svećenicima koji ne odgovaraju svetosti svoga zvanja. "Svećenik, kliknuo je on, koji po nesreći govori misu, a da nije u stanju milosti! Kakva nakaza!.. .Ne, nije moguće shvatiti toliku zloću! Čovjek mora biti divljak i bez srca da dotle dođe! ..." Rekao nam je da običava već dugo vremena izmoliti u veće, prije nego legne, sedam Slava Ocu da nadoknadi za uvrede što ih tijelu Spasiteljevu nanose nedostojni svećenici. Podsjetio nas je da je ustanovio i mise u tu istu nakanu. Čitamo, uistinu, u registru arških ustanova, da je vIč. Vianney ostavio "kapital od hiljadu franaka, stavljen u državne papire, od čega će pola rente svake godine biti plaćeno na vječna vremena, onome koji bude opsluživao crkvu, da rekne ili dadne reći dvadeset tihih misa, u čast Čovještva Spasiteljeva, da se zadovolji za uvrede što mu se nanose u presvetom sakramentu naših oltara".
Ništa uostalom nije tako rastuživalo Vianneya kao nedostojna sv. pričest i oskvrnjivanje presvete Euharistije. On ne bi o tom mogao govoriti a da ne zaplače. Žalost, što ju je osjećao, očitovala se u tonu njegovog glasa, u poklicima ljubavi, kojom je htio da to nadoknadi, u njegovim hvalama, koje su izgledale neka utjeha za ovo plameno srce koga je bol mučila. Stoga je ustanovio četrdesetosatnu pobožnost u svojoj župi i odredio da će njegova siročad iz "Providnosti" posvetiti nedjelje i četvrtke klanjanjem Isusu u nadoknadu za uvrede što mu se nanose u Euharistiji. Taj su dan učenice stajale redom po sat pred presvetim oltarskim sakramentom.
Kad bi se čulo za kakvu sablazan, da je ime Božje bilo javno teško povrijeđeno, odrasle učenice, koje su bile gorljivije molile su od svojih gospodarica da im dopuste provesti noć u molitvi. One bi se mijenjale svakog sata, da ne bude prekida u noćnom klanjanju.
Kako je bilo lijepo vidjeti pobožnost te siromašne djece! U školi svečevoj one su se bile naučile s odvratnošću gledati na grijeh i tako ljubiti Spasitelja da ništa, što se na nj odnosilo, nije im bilo ravnodušno.
O sv. Ivane-Marijo Vianney, moli za nas i sačuvaj nas od nesreće i zločina nedostojne pričesti.
Sveti Ivan-Marija Vianney