Gospodin se često zadovoljava željom da radimo za njegovu slavu, i vi znate, draga Majko, da su moje želje vrlo velike. Vi znate i to da mi je Isus dao više nego jednu gorku čašu, ali ju je maknuo od mojih usana prije nego sam je pila, no opet ne prije nego sam okusila njezinu gorčinu.
Predraga Majko, sveti je kralj David imao pravo kad je pjevao: »Kako je dobro, kako je ugodno kad braća žive zajedno u slozi.« (Ps 132,1) To je istina, to sam osjetila vrlo često, ali ta se sloga postizavala na zemlji samo žrtvama. Ja nipošto nisam došla u Karmel da živim sa svojim sestrama, nego jedino zato da odgovorim na poziv Isusov. Ah, pravo sam slutila da to mora biti predmet trajne patnje ako se živi sa svojim sestrama, a ne želi se ništa popuštati prirodi. Kako se može reći da je savršenije udaljiti se od svojih?… Je li se ikada prigovorilo braći što se bore na istom bojištu, je li im se prigovorilo što zajedno jure da uberu palmu mučeništva?… Bez sumnje, s pravom se držalo da se oni uzajamno hrabre i potiču, ali i to da mučeništvo jednoga postaje mučeništvo svih. Isto je tako i u redovničkom životu, koji teolozi zovu mučeništvom . Predajući se Bogu, srce ne gubi svoje prirođene nježnosti: ta nježnost naprotiv raste postajući čistija i božanskija.
Predraga Majko, tom nježnošću ljubim ja vas, ljubim svoje sestre; sretna sam što se u obiteljskoj zajednici borim za slavu nebeskoga Kralja, ali sam također spremna da poletim na drugo bojište ako bi mi Božanski Vojskovođa izrazio tu želju. Ne bi bila potrebna zapovijed, nego samo pogled, samo jednostavan znak.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica