Predraga Majko! Razmišljajući o tim riječima Isusovim, shvatila sam koliko je moja ljubav prema mojim sestrama nesavršena, vidjela sam da ih ne ljubim kako ih ljubi dragi Bog. Ah!
Sada shvaćam da se savršena ljubav sastoji u tome da podnosimo pogreške drugih, da se ne čudimo njihovim slaboćama, da se uzdižemo najmanjim djelima kreposti koje u njima vidimo, ali nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostati zatvorena u dnu srca. »Nitko«, kazao je Isus, »ne užiže svjetlo da ga stavi pod posudu, nego ga stavlja na svijećnjak da svijetli svima koji su u kući.« (Mt 5,15) Čini mi se da ovo svijetlo znači ljubav koja treba da osvjetljuje i razveseljuje ne samo one koji su mi najmiliji, nego sve one koji su u kući, ne izuzimajući nikoga.
Kad je Gospodin zapovjedio svome narodu da ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe (usp. Lev 19,18), još nije bio sišao na zemlju; a znajući dobro koliko čovjek ljubi svoju vlastitu osobu, nije mogao tražiti od svojih stvorova veće ljubavi prema bližnjemu. Ali kad je Isus svojim apostolima dao novu zapovijed, svoju zapovijed, kako kaže malo dalje (usp. Iv 15,12), ne govori više da ljube bližnjega kao sama sebe, nego da ga ljube kao što ga je on, Isus, ljubio, i kao što će ga ljubiti do svršetka vjekova…
Ah! Gospodine, ja znam da ti ne zapovijedaš ništa nemoguće, ti bolje od mene znadeš moju slabost, moju nesavršenost, ti dobro znaš da nikada ne bih mogla ljubiti svoje sestre kao što ih ti ljubiš, kad ih ti sam, o moj Isuse, ne bi ljubio još u meni. Ti si zato proglasio novu zapovijed, jer si mi htio udijeliti tu milost. Oh, kako ljubim tu zapovijed jer mi daje jamstvo da je tvoja volja da u meni ljubiš sve one koje mi zapovijedaš ljubiti!
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica