Za život u stranim karmelskim samostanima potreban je, draga Majko, (vi ste mi to rekli) sasvim poseban poziv. Mnoge duše misle da su za to pozvane, a uistinu nisu; rekli ste mi i to da ja imam taj poziv i da je samo moje zdravlje zapreka. Ja dobro znam da će te zapreke nestati ako bi me dragi Bog zvao u daljinu; tako živim bez ikakva nemira. Kad bih jednoga dana imala ostaviti svoj dragi Karmel, ah! To ne bi bilo bez bola; Isus mi nije dao neosjetljivo srce, i upravo zato što je sposobno da trpi, ja želim da dade Isusu sve što može dati.
Dobro osjećam da ne bih doživjela nikakva razočaranja, jer kad čovjek očekuje čisto trpljenje bez ikakve primjese, najmanja mu radost postaje neočekivano iznenađenje; i tada, vi to znate, draga Majko, samo trpljenje postaje najvećom radosti kad ga čovjek traži kao najdragocjenije blago.
O ne! Ja ne bih htjela otputovati s namjerom da uživam plod svojih djela; kad bi to bio moj cilj, ne bih osjećala ovaj slatki mir koji me preplavljuje, te bih trpjela i zbog toga što ne mogu ostvariti svoje zvanje za daleke misije. Već dugo ne pripadam sebi, potpuno sam se predala Isusu. On dakle može slobodno činiti sa mnom što mu se svidi. On mi je dao čežnju za potpunim progonstvom, On mi je dao da shvatim sve patnje koje ću tamo sresti, i pitao me hoću li piti tu čašu do dna; odmah sam htjela zgrabiti tu času koju mi je Isus pružio, ali On je povukao svoju ruku i pokazao mi da je zadovoljan mojom dobrom voljom.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica