Sada ću ti pokazati komu škodi, a komu ne škodi trnje i bodljike što ih je zemlja po grijehu urodila. A pošto sam ti do sada govorio o osuđenju odbačenih i o mojoj dobroti, te sam ti rekao kako ih je prevarila njihova sjetilnost, sada ti hoću reći kako su se oni sami ozlijedili na trnju života. Nitko,rođen u ovom životu, ne prolazi bez napora, ili tjelesnog ili duševnog. Moji sluge podnose tjelesne napore, ali je njihov duh slobodan, to jest ne osjećaju težine napora, jer su složili soju volju s mojom, a volja zadaje muku čovjeku. Muku tijela i duha podnose oni za koje ti rekoh da u ovome životu već kušaju predokus pakla, kao što moji sluge kušaju predokus vječnoga života.
Znadeš li kakvo je posebno dobro što ga imaju blaženi? Njihovo je dobro da imaju svoju volju ispunjenu onim što žele. Oni žele mene i, želeći mene, posjeduju me i uživaju me bez ikakvog suprotivljenja, jer su ostavili svu težinu tijela koje je imalo zakon što se borio protiv duha. Tijelo je bilo zapreka koja nije dopuštala da se savršeno
upozna istina, niti su me mogli vidjeti licem u lice, jer im tijelo nije to dopuštalo.
Ali nakon što je duša napustila težinu tijela, volja je zadovoljena jer, kako je željela da me vidi, tako me i vidi; a blaženstvo se sastoji u tom gledanju. Ona videći upoznaje, upoznavajući ljubi, ljubeći uživa mene, vrhovno i vječno dobro; uživajući zasićuje i ispunja u svojoj volji onu želju koju ima da me vidi i da me upozna. Tako želeći me ima i imajući me želi; ali je, kako ti rekoh, daleko od muke zbog želje i od dosade zbog sitosti. Tako vidiš da moji sluge primaju blaženstvo poglavito u tome da vide i poznaju mene. To gledanje i ta spoznaja ispunja njihovu volju, koja ima što želi, i tako je zasićena. Zato ti rekoh posebno da uživati vjećni život nije drugo nego imati ono što volja želi: a sada se ona zasićuje gledajući i poznavajući mene.
U ovom životu pravedni kušaju zalog viečnoga života, kušajući ono isto dobro, kojim ti rekoh da su zasićeni. Kako imaju ovaj zalog života? Imaju ga time što susreću moju dobrotu u samima sebi, i što poznaju moju istinu. Razum, koi je duševno oko, ima takvu spoznaju kad je rasvijetljen od mene. Ovo oko ima zjenicu vjere, rasvijetijenu svijetlom koje čini da se razlikuje, upoznaje i slijedi put i nauk moje Istine, utjelovljene Riječi. Bez ove zjenice vjere gledala bi duša samo na ljudski način te, premda bi imala osjetilo vida, zjenica bi bila zastrta krpom. Zjenica razumskog oka je vjera; ako joj se ispred postavi krpa nevjere, koja se dobiva iz samoljublja, ne vidi; ona ima osjetilo oka, ali nema svjetla, jer joj je ono oduzeto.
Razumijes dakle kako oni gledajući razumiju, razumijevajući ljube, ljubeći zatajuju i gube svoju volju. Izgubivši svoju, oblaće se u moju koja želi samo vaše posvećenje. Odmah zatim nastoje okrenuti glavu od puta ispod mosta, počinju se penjati mostom i prolaze kroz trnje. I budući da imaju noge svojih osjećaja obuvene mojom voljom, ne osjećaju boli. Zato ti rekoh da podnose tijelom a ne duhom, jer je u njima mrtva sjetilna volja koja zadaje muku stvorenom duhu. Kad je dignuta volja, dignuta je muka, pa tako sve podnose s poštovanjem prema meni; pripisujući u milost što su zbog mene mučeni, žele samo ono što ja želim.
Ako im zadajem muku od strane zloduha, dopuštajući mnogo napasti da ih kušam u krepostima, oni se odupiru voljom koju su ojačali u meni ponizujući se i smatrajući se nedostojnima mojega mira i duševnog pokoja, a dostojnima muka. Tako žive u veselju i spoznaji samih sebe, bez muke koja ih muči.
Ako imaju poteskoća od ljudi, bolesti, siromaštva, promjene stanja u svijetu,od gubitka djece i drugih stvorova što ih mnogo ljube, od trnja nikloga iz zemlje poslije grijeha, sve podnose sa svjetlom razuma i svete vjere, držeći oko uprto u mene koji sam vrhovna dobrota, te mogu htjeti samo dobro, a ja dopuštam ono trnje samo u svrhu dobra, iz ljubavi a ne iz mržnje.
Spoznavši moju ljubav gledaju na sebe i priznaju svoje manjkavosti; svjetlom vere vide da dobro mora biti nagrađeno a grijeh kažnjen. Vide da bi svaki mali grijeh zaslužio neizmjeru kaznu, jer je učinjen protiv mene koji sam neizmjero dobro; pa smatraju milošću što hoću da ih kaznim u ovome životu koji traje konačno vrijeme. I tako isplaćuju svoj grijeh skrušenjem srca, te ujedno stjeću zasluge savršenom ustrpljivošću, tako da su im njihovi napori nagrađeni neizmjernim dobrom.
Oni zatim znadu da je svaki napor ovoga života malen zbog kratkoće vremena. Vrijeme je poput vrška igle, ne više: kad prođe vrijeme, prošao je i napor. Vidi dakle kako je malen. Oni podnose ustrpljivo, prolaze kroz sadašnje trnje, koje im se ne dotiće srca, jer je srce odvojeno od sjetilne ljubavi,postavljeno je u me i sjedinjeno je samnom po osjećaju ljubavi.
Dakle je istina da oni kušaju vječni život primajući zalog u ovome životu; stojeći u vodi ne raskvasuju se; prolazeć trnjem ne osjećaju bol, jer su upoznali mene vrhovno dobro, i tražili su ga ondje gdje se ono nalazi, to jest u Riječi, mojem Jedinorođenom Sinu.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 45