Ah, neka mi Isus oprosti ako sa ga ražalostila. On zna dobro da, uza sve to što ne nalazim užitka u vjeri, bar pokusavam vršiti djela vjere. Mislim da sam u posljednjoj godini izrekla čin vjere više puta nego za cijeloga svog života. U svakoj novoj prilici za borbu, kad moj prijatelj dolazi da me izazove, vladam se junacki: znajući da je kukavičluk boriti se u dvoboju, okrećem leđa svome protivniku tako prezirno da ga ne gledam u lice; tada trčim k svome Isusu, govorim mu da sam spremna proliti i zadnju kap svoje krvi da posvjedočim svoju vjeru u nebo. Govorim mu da sam sretna što ne uživam to lijepo nebo na zemlji, da bi ga on otvorio za vječnost siromašnim nevjernicima.
Tako, unatoč ovoj kušnji, koja mi oduzima svaki osjećaj radosti, mogu ipak klicati: »Gospodine, ti me razveseljuješ svim djelima svojim.« (Ps 91,4) Jer, ima li veće radosti nego trpjeti za tvoju ljubav?.. Što je patnja dublja, to se manje pokazuje očima stvorova, to više razveseljuje tebe, o Bože! Ali kad bi se – što je nemoguće – dogodilo da ti ne znaš za moju panju, ja bih opet bila sretna što je posjedujem, kad bih po njoj mogla spriječiti ili popraviti jedan jedini grijeh počinjen protiv vjere.
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica