Predraga moja Majko, možda vam se čini da preuveličavam svoju kušnju; zaista, ako sudite po osjećajima što ih izražavam u pjesmicama koje sam sastavila ove godine, mora vam se učiniti da sam duša puna utjehe, duša za koju je veo vjere gotovo razgrnut. A ipak… to za mene nije više veo, nego zid koii se diže do neba i sakriva zvjezdani svod nebeski…
Kad pjevam o nebeskoj sreći, o vječnom posjedovanju Boga, ne osjećam nikakve radosti, jer pjevam jednostavno ono što hoću da vjerujem. Katkada, doduše, sasvim slaba zraka sunca obasja moju tamu, tada kušnja na čas prestane, ali iza toga uspomena na zraku, mjesto da me razveseljuje, čini moju tamu još gušćom.
O draga Majko! Nikada nisam tako dobro osjetila koliko je Gospodin blag i milosrdan. On mi je tu kušnju poslao tek onda kad sam imala snagu da je podnesem; prije bi me ona, čvrsto vjerujem, bacila u malodušnost… Sad mi ona oduzima sve naravno zadovoljstvo što bi se moglo naći u mojoj želji za posjedovanjem neba. Predraga Majko, sad mi se čini da me ništa ne prijeći da odletim, jer nemam više velikih želja, osim želje da ljubim dok ne umrem od ljubavi…
Povijest jedne duše, sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg Lica