Pismo Fra Mjeczyslawu Mirochni U Nagasakiju

(U vlaku prema Tokiju, 17. Ožujka 1931.)

Moja draga braćo!

Kako je mila i draga, vrlo mila i vrlo draga,u stvarnosti redovničkog života činjenica da se Bog i Bezgrješna dostoje govoriti tako jasno i podrobno po svetoj poslušnosti! To je, na određeni način, tajna, čije shvaćanje i prihvaćanje Bog daje samo onim dušama koje je izabrao da bi savršeno upoznale njegovu volju, odnosno, koje će im dokazati savršenu ljubav (radi se o jednoj te istoj stvari) u redovničkom životu. Svjetovnjaci to ne mogu razumjeti i smatraju poslušnost, koja je za nas redovnike najdraža stvarnost, oblikom ropstva. Za njih je to skriveno otajstvo.

Koliko mira i autentične sreće ulijeva u jednu dušu spoznaja da na siguran način izvršava volju Božju, da je sigurno sredstvo u rukama Bezgrješne! Redovnik koji je uvjeren u ovu istinu nema povjerenja u svoju pamet, ništa ne traži svojom voljom osim Boga i njegove svete volje; nije navezan ni na posao, ni na mjesto, pa ni na oblike pobožnosti, nego jedino i isključivo na volju Boga, na Boga preko Bezgrješne.

Konačno, kako će biti slatka smrt za njega! Kakvom li će vedrinom, kakvom slatkoćom ispuniti njegovo srce spoznanje da je u svemu jedino i isključivo slušao volju Božju, volju Bezgrješne, po svetoj poslušnosti. Kako li će blagoslivljati one poglavare koji su bez milosti lomili njegovu volju i koji su ga na određeni način prisilili da ide samo dugim putem slijepe poslušnosti; a s kolikim li će se žaljenjem i grizodušjem na samrtničkom krevetu sjećati onih poglavara, na koje se možda bio više navezao zato sto su bili »popustljiviji«, »s više razumijevanja«, »naklonjeniji«, »bolji«, više puta mu dopustivši da zadovolji svoju osobnu volju i tako izgubi bezbrojne milosti blagoslova i božanskih slatkoća.

To Gospodin pridržava samo za plemenite duše, spremne da se odmah odreknu stvari koje su im draže, razumnije i više, kada poslušnost traži nešto posve drugo, odnosno, kada sam Bog pokazuje drugačiji put. Potpuno svjesne toga, duše koje stvarno ljube Boga, ne mogu živjeti bez stalnog odricanja samih sebe, svojih užitaka, svoje pameti, svoje volje, kako bi stalno gorjele i uvijek se raspaljivale vatrom one prave ljubavi koja se ne sastoji u slatkom osjećanju, nego u volji koja je svagdje i u svemu uvijek spremna ispunjavati samo, jedino i isključivo volju Božju, koju one otkrivaju okom vjere i ljube više nego svoj život u svetoj poslušnosti.

S druge strane, koliku bol pribavljaju Srcu Isusovu one redovničke duše koje, zbog pomanjkanja stalnog bdijenja nad samim sobom, zbog zanemarivanja stalne molitve posredstvom strelovitih molitvica, zbog neprihvaćanja odlučne borbe protiv samih sebe u onome što prividno nije veliko, gube sve više sjaj svjetla vjere i shvaćanja da slijepa poslušnost otkriva volju samog Boga, te u poglavarima uvijek gledaju samo ono što i pogani mogu otkriti, to jest više ili manje razborite, više ili manje mudre, stare ili mlade, velike ili male ljude.

To se konkretno očituje odmah i na van. Kada poglavari narede nešto što nije po njihovu uvjerenju ili nije po njihovoj volji, pokazuju nezadovoljstvo ili navode suprotne razloge, ali tako da poglavar jasno shvati da će im pribaviti neugodnost ako ne uzme u obzir njihovu motivaciju… S kakvim li će žaljenjem ili čak i s očajanjem oni na času smrti razmatrati ona prilagođavanja Božje volje njihovoj osobnoj volji. Koji put poglavari (da izbjegnu veće zlo, naprimjer, neizvršavanje odredbe, ili – što je više ili manje isto – licemjerno izvršavanje, uz unutarnje protivljenje) popuštaju pred onim koji uporno traži. U času suda Gospodin će mu predbaciti ovo kršenje, jer se stvarno radilo o pravom kršenju, makar i zamaskiranom kršenju volje Božje… Nije ništa neobično ako se takva duša, stalno nemirna i u neprekidnom nastojanju da ostvari svoju volju, uvijek susreće s križevima i s trpljenjima koje ne pribavljaju nikakvu zaslugu: to je vjerolomna duša koju će božanski Zaručnik povratiti iz vlastitih usta (vidi Otk 3, 16).

Ali, najteže je u svemu tome što jedna takva duša nije svjesna u kakvom se teškom stanju nalazi. Ona vrši sve čine pobožnosti kao i drugi, za vrijeme molitve može biti duboko potresena, jer je đavao sposoban zavoditi i na taj način; možda čak misliti da ne zaostaje za drugima (ako ih možda i ne pretječe) – jedna od značajki ovakvih vrsta duša je očito pomanjkanje poniznosti. Umišljeno uvjerena u svoju pamet, nimalo ne prihvaća poglavareve prigovore, već ih neposredno pripisuje osjećajima antipatije i predrasuda prema sebi.

Sve više zaslijepljena u tome, uvijek se i sve više bućka u blatu i neće se probuditi od sna niti onda kada bude prešla granicu smrtnoga grijeha! … Ne želim nastaviti s opisivanjem ovoga. Očuvao nas Bog i očuvala nas Bezgrješna od sjene nečega tome slična.

Ovo vam govorim i pišem, draga braćo, ali vrijedi i za mene: i ja sam kao i svaki od vas redovnik, i kao i vi, hvala Bezgrješnoj, imam poglavare iznad sebe; i ja sam slab i sposoban klonuti svakog časa, samo da Bezgrješna ustegne svoju beskrajno milosrdnu ruku; dapače, na Božjem sudu vidjet ćemo da li nije istina da sam bio, slabiji od vas, da li se baš zbog toga nije Bezgrješna udostojala pokazati preko mene divote koje ste vidjeli svojim očima, koje ste čuli u Poljskoj i koje promatrate i sada. U djelima Bezgrješne događa se često tako. Zato ovo pišem i za sebe.