Kako se pokora i druge tjelesne vježbe moraju uzeti kao sredstva da se dođe do kreposti, a ne kao predmet glavnih osjećaja. Još se govori o svjetlu razlučivanja.

Ovo su plodovi i djela koja tražim od duše: kreposti prokušane u vrijeme nevolje. Stoga, ako se dobro sjećaš, već je tome davno, kad si željela da poduzimaš veliku pokoru za mene te si mi govorila: »Što mogu učiniti da nešto podnesem za tebe?«(Usp. Mt 7, 21), ja sam ti odgovorio:»Ja se zadovoljavam sa malo riječi, a s mnogo djela«, pokazujući ti na taj način da mi nije drag onaj koji me zove samo znakom riječi: »Gospodine, Gospodine, ja želim nešto učiniti za tebe«, niti onaj koji meni za ljubav želi i hoće da trapi tijelo mnogim pokorama, a da ne mrtvi svoju volju. Ja naprotiv hoću mnoga djela junački podnesena sa strpljivošću, i one druge unutarnje kreposti, koje sam ti spomenuo, koje sve proizvode djela i plod milosti.


Svako drugo djelo, koje se temelji na drugom načelu, smatram kao da se sastoji od samih riječi, jer je takvo djelo ograničeno, dok Ja, koji sam neizmjeran, tražim beskonačna djela, to jest nadahnuta neizmjernom ljubavlju. Hoću da se djela pokore i drugih vježbi shvate kao sredstvo, a ne kao predmet glavnog osjećaja. Jer, ako bi u njih bio stavljen glavni osjećaj, meni bi bila dana stvar po sebi konačna, te bi bila kao riječ koje, čim izađe iz usta, više nema. Osim da ova riječ izađe s osjećajem duše što ga duša začinje i rađa kao istinsku krepost, tako da je ovo konačno djelo (koje nazivam riječju) ujedinjeno s osjećajem ljubavi. U tom slučaju bi bilo meni ugodno i drago jer ne bi bilo samo, nego popraćeno pravom spoznajom, po kojoj se tjelesna djela upotrebljavaju kao sredstva a ne kao glavni osjećaj.
Ne bi bilo prikladno da se početak i svršetak postavi u pokoru ili u bilo koje izvanjsko djelo, jer sam ti već rekao da su takva djela u sebi konačna. I uistinu jesu takva, bilo stoga što su učinjena u konačnom vremenu, bilo stoga što ih stvorenje samo napušta ili mu drugi čine da ih mora napustiti. Kada ih napušta po potrebi, jer ne može dovršiti započeti čin zbog raznih neprilika koje naiđu, ili pak po poslušnosti na zapovijed svoga starješinine; tada, kad bi ih činio, ne samo da ne bi imao zasluge nego bi vrijeđao Boga. Spoznaj dakle da su to konačna djela. Moraš ih, dakle, uzeti kao sredstvo, ne kao cilj, te bi se duša koji put, kad bi ih morala napustiti, našla praznom.


To vam je pokazao slavni Pavao, moj navjestitelj, kad u jednom pismu (Gal 5, 17) reče da mrtvite tijelo i da ubijete svoju volju, to jest da znadete držati na uzdi tijelo, trapeći ga kad bi htjelo da se bori protiv duha. Volja treba da bude u svemu mrtva, zanijekana i podložena mojoj volji. Ona se ubija onim dugom što ga krepost razlučivanja vraća duši, kako ti rekoh, to jest onom mržnjom i negodovanjem prema grijesima i prema vlastitoj sjetilnosti što se stječu u spoznajnu sebe.
Ovo je onaj nož koji ubija i reže svako djelo zasnovano na vlastitoj volji.


Koji tako radi ne daje mi samo riječi, nego mnoga djela. Kad kažem mnoga,ne označujem ti broj, jer osjećaj duše osnovan na ljubavi koja daje život svim krepostima mora dostići do neizmjernosti. No ne odbacujem riječi, nego rekoh da volim malo riječi, pokazujući ti da je svako djelo u sebi konačno: zato rekoh malo; ali mi se ipak sviđaju kad su postavljene kao sredstvo kreposti, a ne kao da su glavna krepost.
Stoga neka nitko ne sudi da je veća savršenost u velikom pokorniku koji se mnogo posvećuje da ubija svoje tijelo, negoli u onomu koji manje čini pokore; jer, kako ti rekoh, nije u tome krepost i zasluga; tada bi, naime, loše stajao onaj koji iz zakonitih razloga ne bi mogao vršiti djela i čine pokore; nego zasluga stoji u kreposti ljubavi začinjenoj pravim razlučivanjem; inače bi bili bez vrijednosti. Razlučivanje daje ovu ljubav prema meni bez kraja i bez mjere, jer sam Ja vrhovna i vječna Istina. Ona ne postavlja zakona ni svršetka ljubavi kojom čovjek ljubi mene, dok je mora prema bližnjemu vršiti s mjerom i s urednom ljubavlju.


Svjetlo razlučivanja koje proizlazi iz ljubavi pruža bližnjemu urednu ljubav koja ne čini sebi štetu grijeha zato da bi koristila bližnjemu. Jer kad bi učinila samo jedan grijeh da spasi cio svijet od pakla ili da izvrši veliku krepost, to ne bi bila ljubav uredna i prosvijetljena, nego slijepa i nerazborita, jer nije dopušteno vršiti velike kreposti i koristi bližnjemu s krivnjom grijeha. Ali sveto razlučivanje je raspoloženo na taj način da duša upravlja sve svoje sile na to da mi sa svom brigom služi, te ljubi bližnjega s osjećajem ljubavi žrtvujući, kad bi to bio moguće,tisuću puta život tijela za spas duša, podnoseći patnje i mućenja samo da one imaju život milosti, te prikazuje svoja vremenita dobra na korist i pomoć tijelu bližnjega.
Evo što čini svijetlo razlučivanja koje proizlazi iz ljubavi. Tako vidiš da svaka duša, koja hoće milost s pravim razlučivanjem, pruža i mora pružati meni neizmjernu ljubav bez mjere, a bližnjemu (potaknuta neizmjernom ljubavlju prema meni) pravilnu i urednu ljubav, ne pričinjajući grijeha da bi koristio bližnjemu. Na ovo vas je opomenuo sv. Pavao kad je rekao da ljubav mora početi od sebe, inače korist dana bližnjemu ne bi bila savršena. Jer kad duši manjka savršenost, nesavršena je svaka stvar s obzirom na sebe i s obzirom na drugoga.


Ne bi bilo prikladno, zato da se spase stvorenja, koja su konačna i stvorena od mene, da budem vrijeđan Ja koji sam neizmjerno Dobro. Sam onaj grijeh bio bi teži i veći od ploda koji bi proizišao od onog grijeha; tako na nijedan način ne smiješ počiniti krivnju grijeha.


Prava ljubav to znade, jer sobom nosi pravo svjetlo razlučivanja, svijetlo koje raspršuje svaku tamu, diže neznanje, začinja svaku krepost te je njime začinjeno i svako sredstvo kreposti. Prava ljubav ima takvu razboritost da ne može biti prevarena; takvu jakost da ne može biti pobijeđena; tako veliku ustrajnost sve do kraja, da ide od neba do zemlje, od ljubavi prema meni do ljubavi prema bližnjemu. Pravom poniznošću mimoilazi zamke đavla i stvorove svojom razboritošću. Nenaoružanom rukom, to jest s mnogo patnje svladava đavla i tijelo, upotrebljavajući ovo slatko i slavno svijetlo po kojem je spoznala svoju krhkost i poznavajući je, vraća joj dug mržnje. Gazi svijet i stavlja ga pod noge osjećaja. Prezirući ga i držeći ga ništetnim, čovjek postaje gospodar, podrugujući mu se.


Stoga ljudi od svijeta ne mogu dignuti duši kreposti, nego su sva njihova progonstva još i porast i potvrda kreposti, koja je najprije začeta osjećajem ljubavi, zatim se kuša u bližnjemu, pa se rađa u njemu. Tako sam ti pokazao, ako se krepost ne bi vidjela i ako ne bi donosila svjetlo u vrijeme kušnje pred ljudima, ne bi bilo istinito da se je začela. Već sam ti rekao i očitovao kako ne može biti savršena krepost i krepost koja daje plod, bez posredovanja bližnjega. Kad žena začne dijete, ali ga ne da na svjetlo, njezin muž još ne smatra da ima sina.Tako i Ja, koji sam muž duše, velim da zaista duša nije začela krepost ako je ne porodi u ljubavi bližnjega, pokazujući je prema svima, općenito ili posebno, prema potrebi. Isto velimo manama da se sve vrše posredstvom bližnjega.

Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 11