Rekoh ti da đavao pozivlje ljude na mrtvu vodu,to jest na vodu koju on ima za sebe, zasljepljujući ih užitcima i lagodnostima svijeta. Hvata ih na udicu užitaka pod izlikom dobra, kad ih ne može uhvatiti na drugi način, jer se oni ne bi pustili uhvatiti ako ne bi našli kakvo dobro ili ugodnost, budući da duša po naravi uvijek teži za dobrim.
Istina je da duša, zaslijepljena samoljubljem, ne razlikuje koje je pravo dobro što može biti od koristi njoj samoj i tijelu. Stoga đavao, nepravednik kakav jest, videći da je čovjek zaslijepljen sjetilnim samoljubljem, predlaže mu razne i različite grijehe pod vidom koristi ili dobra, i svakomu ih predstavlja prema njegovu stanju, već prema glavnim grijesima prema kojima vidi da je sklon. Jedno predstavlja svjetovnjaku,a drugo redovniku; jedno prelatima, a drugo gospodi: svakomu prema njegovom posebnom stanju. Ovo ti kažem, jer ti sada želim govoriti o onima koji se guše dolje, u rijeci; oni imaju obzira samo prema sebi, ljubeći sebe do te mjere da mene vrijeđaju.
Već sam ti govorio kakav im je svršetak; ali ti sada hoću pokazati kako se varaju jer, dok hoće da izbjegnu muke, upadaju u njih, to jest da se drže puta moje Riječi, mojega Sina; pa se stoga povlače natrag bojeći se trnja. To se događa, jer su zaslijepljeni, te ne vide niti poznaju istine, kako sam ti pokazao na početku tvojega života kad si od mene tražila da budem milosrdan svijetu trgajući grešnike iz tame smrtnoga grijeha.
Ti znaš da sam ti onda pokazao samoga sebe u liku stabla kojega nisi vidjela gdje počinje ni gdje završava, nego si vidjela da je korijen spojen sa zemljom: a to je bila slika božanske naravi spojene sa zemljom vaše ljudske naravi. Pri dnu stabla bilo je, ako se dobro spominješ, trnje od kojega su se udaljavali svi oni koji su ljubili svoju sjetilnost i trčali su na brdo kukolja, kojim sam ti prikazao sve užitke svijeta.
Onaj kukolj je izgledao pšenicom; stoga su mnoge duše u njem pogibale, a mnoge, poznavajuć zavaravanje svijeta, vraćajući se ka stablu, prolažahu trnjem, to jest odlučnom voljom, a ta odlučnost, prije negoli nastane, jest trnje, kako čovjeku izgleda kada slijedi put istine. Uvijek se bore s jedne strane savjest, a s druge strane sjetilnost, ali čim savjest, mrzeći i oduravajući sebe , junački odluči govoreći: »Hoću da slijedim Krista raspetoga«, odmah skrši trnje i nalazi neprocjenjivu slatkoću, kako sam ti onda pokazao; i oni je nalaze, tko više tko manje, već prema vlastitom raspoloženju i nastojanju.
Rekoh ti također: »Ja sam vaš nepromjenjivi Bog, niti se ustežem od ikojeg stvora koji hoće da dođe k meni.
Ljudima sam pokazao istinu, postavši im vidljiv, ja koji sam nevidljiv i pokazao sam im što znači ljubiti neku stvar mimo mene. Ali oni, zaslijepljeni maglom neuredne ljubavi, ne poznaju ni mene ni sebe. Vidi kako su u zabludi: radije hoće da umru od gladi negoli da ponešto prođu kroz trnje.
Ne mogu izbjeći da bi se oslobodili muka, jer nitko u ovome životu ne prolazi bez križa, ali njima je muka osvježenje. A pošto je po grijehu svijet rodio trnjem i bodljikama, te je nastala ova olujna rijeka, dao sam vam most zato da se ne potopite.
Tako sam ti pokazao da se oni varaju u neurednom strahu te da sam ja njihov Bog koji se ne mijenja i da nisam pristran, te da je moja želja sveta. To sam te također poučio u slici o stablu.
Sveta Katarina Sijenska, Dijalog Božanske Providnosti, poglavlje 44